Marijana Mikulić progovorila o sinu s poteškoćama: ‘Ne zove nas mama, tata, a braću ne zove imenom’
Hrvatska glumica Marijana Mikulić (40) prošle je godine na Instagramu otvoreno progovorila o poteškoćama u razvoju i govoru s kojima se bori njezin sin Jakov. Tada je otkrila da Jakov ne govori, ne gleda u oči i ne odaziva se na svoje ime. Dodala je u travnju i da bi joj sin trebao ići na terapiju, ali prema uputama tek za 6-9 mjeseci kada će imati tri godine.
Zbog svega je rekla da će ga naručiti za privatne terapije, a nakon par mjeseci na Instagramu se pohvalila kako polako, ali sigurno napreduje. U utorak je objavila da dječak napreduje još više i da je uspio izgovoriti rečenicu s tri riječi.
“Sinoć smo dobili prvu rečenicu s tri riječi. Ne ide to samo od sebe – mi govorimo nešto i tražimo da ponovi. Najčešće je to kad nešto želi pa je motiviran ponoviti traženo. I svaki put kad ponovi i jednu riječ sreća je nemjerljiva, pogotovo ako tu riječ prije nije nikad ponovio. A sinoć je prvi put ponovio rečenicu od tri riječi “mama, daj još”. Jaki nas ne zove mama, tata; braću ne zove imenom, ali tu i tamo na traženje i pokazivanje slike ponovi njihovo ime. Tim više je moje srce ko kuća! U moru svega, ovo je nešto što želim da mi iskače svake godine kao uspomena! “Mama da još””, napisala je Marijana uz fotografiju sina. Inače, glumica često na Instagramu dijeli Jakov napredak, ali i kako cijela situacija utječe na obitelj, ali i odnose s drugim ljudima.
“Lako je pričat. Ja sam jako dobro znala kako bi gojila, dok dicu nisam ni imala. Moja dica neće imat ispade nervoze, niti ja, ikada, ja ću biti tiha voda koja gasi požare zagrljajima ljubavi, uvijek (ako se kod moje djece požari ikada dogode). Uvijek ću imati strpljenja, ljubavi, za svu svoju djecu jednako, neće me dirati ničiji komentari sa strane, živjet ću svoj život. Život me demantirao kroz mnogo područja, u majčinstvu posebno, mnogo puta, toliko toga sam popustila, propustila, pretjerala, suza isplakala, što od muke što od nemoći, plivanja uzvodno, uporno, i kada sam na izmaku snaga.
Sada plivam samo kako Jaki dirigira, ako mu je dobar dan, družimo se, ako nije ili se sve otkazuje ili se dolazi unaprijed s isprikama da ćemo možda morati brzo otići. Nema na silu, nema sjedenja, ispijanja kava, jedno od nas stalno na nogama u niskom startu. Ljudi nam objašnjavaju tko je sve kasno progovorio i sve danas ok, kao da mi sami doma nemamo dvoje djece koja su kasno progovorila, muške, kao i Jakov (to je često argument, da muška djeca kasno progovore).
Zašto uopće ovo pišem? Na odmoru smo, kod svojih, idemo onda vidjeti prijatelje, kumove, ljude koje vidimo samo kad smo tu. Svi se trude, ali rijetki imaju razumijevanja, rijetki uopće žele razumjeti, većinom nas gledaju kao da nismo normalni, mi, dijete, ne znam. Jer valjda kada vidiš dijete bez noge ne trebaš puno razumijevanja – znaš da ne može trčati. A kad vidiš veselog zdravog, motorički spretnog trogodišnjaka, svi misle da mu roditelji nisu normalni jer misle da mali treba pomoć. A onda Jakov ima sat vremena plača u komadu, ili bježi cijelo vrijeme iza ulaznih vrata jer želi pobjeći, pa moramo upaliti crtiće da ga se primiri, iako ekrane moramo izbjegavati… Ljudi dragi, ja tako želim vjerovati vama, a ne stručnjacima, tako želim vjerovati da su dvije institucije (6 stručnjaka) pogriješile u procjeni, a da ste u pravu vi bez dana u području logopedije, psihologije, defektologije, rehabilitacije. I sama vjerujem i nadam se najboljem. Ali samo da znate da svojom pričom ne pomažete, iako ne sumnjam da su vam namjere dobre. Znate, nekad, kad čovjek ne zna što bi rekao, može i šutjet, ne znamo i ne moramo svi o svemu sve znati”, napisala je Mikulić iskreno jednom prilikom.
posusje.info
[adrotate banner="8"]