FOTO: Ljudi, život i međe: Schengen daleko od Crnića
Nakon posjeta Crnićima naselju na krajnjem jugozapadu Čapljine i razgovora s ljudima koje smo sreli, zaključak je problemi stanovnika tog naselja koji stanuju u jednoj, a žive u drugoj državi nisu maknuli s mrtve točke od odluka Badinterove komisije! Jest tridesetak žitelja Crnića, po zadnjem popisu 2013. godine 34, mala brojka međutim njihovi problemi su golemi. Žive na teritoriju jedne države BiH, a zbog prometne izoliranosti pretvorili su se u građane druge države – Hrvatske. Za svoj položaj nisu krivi, a očito ih nitko nije „fermao“ ni prilikom rasprava oko schengenskog režima. Na kraju krajeva, njihove probleme trebali su zajednički rješavati matična Bosna i Hercegovina, za Schengen zainteresirana Hrvatska i naravno Europska unija. Kako stvari trenutačno stoje pristupanje Hrvatske Schengenu pretvorit će ih u apatride odnosno hodat će i živjeti „ispod radara“. Kako trenutačno stvari stoje živjet će poput nedavno preminulog Mehrana Karima Nasserija koji je 18 godina proživio na terminalu 2F aerodroma Charles de Gaulle, u Parizu! I to kraj svojih kuća, kraj svojih imanja!?
Inače, Crnići su ubavo seoce nasuprot po arheološkim nalazima čuvenog Vida. Nema sumnje da bi se nešto od tog arheološkog blaga našlo i na području Crnićia da je netko tražio. U to naselje može se doći samo preko R. Hrvatske, bilo preko graničnog prijelaza Prud s ljubuške ili Metković, odnosno Gabela Polje, s čapljinske strane. Da stižete u Crniće ukazuje prigodno izrađeni smjerokaz. Međutim, tridesetak metara dalje čekaju vas dvije podignute rampe koje kada bi se spustile, a valjda su zato postavljene, žitelji tog seoceta mogli bi samo preko brda Velike Mitruše (426 m. iznad mora), nekadašnjim danas zaraslim konjskim putem tri, četiri kilometra udaljenoj Gabeli, dok su prema jugu neprohodno močvarno Crničko polje i granična međa. Cijenimo, ako bh. i Hrvatska strana oko tog dijela granice, nisu vodile ozbiljne razgovore, ni te kako bi graničari kazali brklje, nemaju svrhu. Djeluju smiješno, međutim od kada su intenzivirani razgovori oko Schengena nije smiješno mještanima Crnića.
Prva na redu kuća u Crnićima je iz ranijih posjeta nama znanog Jure Planinića koji nam je na temu života nakon što je usvojen Schengena, uz ostalo rekao:
„Ne očekujem ništa, kako je prije valjda će tako biti i dalje. Šta će se promijeniti. Nismo mi o tome ništa ni pričali, niti nas je tko obavijestio. Neće nas valjda zatvoriti“, zamišljeno će Jure, pa nastavlja:
„Veliki nam je problem i put kroz selo, ljudi su našli neke poslove u Hrvatskoj, bave se poljoprivredom, žive, neće nas valjda zatvoriti“, ponavlja pa primjećuje, „u Čapljinu idem jednom mjesečno platiti struju i to nam je jedina veza s matičnom općinom…“
Antu Jurkovića smo sreli kod crkvice sv. Ane, Crnići pripadaju župi Gabela Polje, pa je on s prijateljem iz pruda došao vidjeti treba li što prije zime popraviti „Mi smo zabrinuti, jer nama granica puno smeta, ljeti budu gužve, a nekada dođe i do problema. Izgrađena je posebna traka za nas seljane, da ne čekamo u redu, mi krenemo zbog uobičajenih dnevnih poslova recimo po dijete u vrtiću u Metkoviću, a ljudi koji satima čekaju u nas vide uljeze, prepriječe nam tu traku mada je obilježena. Sada svi očekujemo kako će tek biti kad dođe Schengen. Nitko nam se do sada nije obraćao, čekamo što će biti. Ništa ne znamo. Što bi se reklo visimo u zraku. Da Bog da da i mu uđemo u taj Schengen pa da živimo k’o normalni ljudi“, kaže Ante dok njegov prijatelj Zlatko Volarević iz Pruda, iznosi problem s te strane granice:
„Mi smo od pamtivijeka skupa, između nas nema nikakvih problema, ali imamo veliki problem s granicom. Mi smo već u Schengenu. imamo zemlju iznad graničnog prijelaza, ali do nje već godinama ne možemo doći. Ako ćemo „papire“ tražiti, više nas dođu oni nego što zemlja ‘vridi’. Imam šume i radne zemlje, neki ljudi davno sadili masline, koja korist? Ne možeš ‘privesti’ radne strojeve preko granice. Tako je iz godine u godinu, naši se problemi ne rješavaju“, zaključuje Zlatko Volarević.
Sretosmo i dvoje mladih stanovnika, Kristina Rozić, radi u Dubrovniku, do posla joj veli trebaju dva sata, natrag još toliko. Uz osmjeh primjećuje da zbog „skupotinje u Dubrovniku mogu živjeti samo bogati turisti“, ostali su osuđeni na prijevoz.
„Na sreću troškovi prijevoza nam se refundiraju“, kaže Kristina pa na temu Schengena nastavlja: „Vidjet ćemo od 1. 1. što će biti, još ništa ne znamo. Mislim da bi nam trebalo biti jednostavnije, ali vidjet ćemo. O Crnićima nitko ni onako ne vodi računa, Čapljina ne mari za nas, Metković je druga država…“
Dok smo vodili razgovor s Kristinom, sa školskom torbom na leđima naišao Filip Zubac jedan od najmlađih stanovnika Crnića.
„Ništa ja o tom Schengenom ne znam. Nas mladih u Crnićima je malo, školujemo se u Metkoviću, izlazimo u Čapljinu“, kaže Filip koji pohađa treći razred gimnazije, dalje školovanje – studij kani, također, nastaviti u Hrvatskoj.
Podsjećamo, Europski parlament je nedavno podržao ulazak Hrvatske u Schengen, preostalo je da još Europsko vijeće 9. prosinca potvrdi tu odluku. Hrvatska bi tako trebala ući u prostor kojim se kreće više od 400 milijuna ljudi, gdje će se naći Crnići, mještani ne znaju.
Moramo istaknuti jednu vedru notu iz Crnića, za zadnjeg posjeta novinara ‘Večernjaka’ uz put požalili su nam se na u požaru nagorjele stupove i rasvjetu. O njihovom problemu smo referirali nadležne, taj problem je odlično riješen, nadamo se da će do našeg novog dolaska biti i veza s Gabelom.
Tekst i foto: D. Musa
[adrotate banner="8"]