Konačno je u federalnom Parlamentu smijenjen ex-milicajac koji nikako nije bio zadovoljan bleiburškom egzekucijom pod petokrakom koju je i sam – uz pripadajući pendrek – nekoć ponosno nosio. Nije, međutim, Miokovićevo naklapanje na Face TV-u (i kasnije) iznimka, incident. Lov na ustaše traje. Samo se sada zovu Hrvati.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Sad kad je epilog poznat – smijenjen je (konačno) Dragan Mioković – počnimo s malom digresijom, ilustracijom zapravo kako je taj predratni sarajevski milicajac inspirirao i neke u susjednim državama. Nekoliko dana, naime, nakon što je taj sad već bivši predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamenta FBiH na Face TV-u ispalio kako su Titini egzekutori ubili malo Hrvata u Bleiburgu, dopredsjednik Skupštine Vojvodine Nemanja Zavišić nije se mogao načuditi Srbima koji su iznenađeni što je Toni Cetinski, odbivši pjevati u novosadskoj dvorani Spens, pokazao da je ustaša.
„Kada ćemo prihvatiti istinu? Možda nisu sve ustaše Hrvati, ali svi Hrvati jesu ustaše“, objavio je na društvenim mrežama taj ponosni vučićevac.
O Bleiburgu ispod Tite
Smijenjeni je Mioković, „izvinjavajući se“ sa zadrškom zbog svoga TeVe besprizorna izljeva mržnje, kazao kako je to bilo u žaru rasprave. Zapravo, nije. On, mentalno kodiran u predratnoj MUP-ovoj školi za milicajce na Vracama, misli isto kao i mlađahni vojvođanski poklonik ratnog ordonansa četničkog vojvode Šešelja, a aktualnog srbijanskog predsjednika Vučića. Samo je Dragan nekoć nosio petokraku, a ovaj bi Nemanja radije kokardu…
Eh, da je taj nekadašnji čaršijski ponosni nositelj pendreka – usamljen… Svibanj 2020. najbolje ilustrira sarajevsko ozračje glede sućuti koju multi-kulti bastion osjeća spram hrvatskih žrtava, pa onda i odnos prema Hrvatima kao takvim. Ilustrativan je pritom slučaj Miokovićeva bivšeg prijatelja Željka Komšića koji je, primjerice, 2018. iznenadio. „U Bleiburgu je u onom trenutku, bez obzira na to što su to moji oni koji su pucali, počinjen zločin nad ljudima koji su se predali. Bez obzira o kome je riječ, o kojoj vojsci je riječ“, kazao je taj bošnjački gazija na – nećete vjerovati – N1 televiziji!
No dvije godine kasnije, u rečenome svibnju, bio je to opet onaj stari dobri (…) Ljiljan Zlatni koji zbori ono što od njega Čaršija, koju je, eto, nekoć „vaspitnom palicom“ čuvao Mioković, očekuje. „Dajem sebi za pravo da uzoritom kardinalu Puljiću savjetujem, kada je već odlučio u Sarajevu služiti misu za ubijene na Bleiburgu, među kojima je veliki broj ratnih zločinaca, neka se pomoli i za duše nevino ubijenih žrtava tih istih zločinaca“, poručio je iz sarajevske Titine 16 gdje je i tada – baš kao i sada – stolovao ispod slike toga nalogodavca masovne egzekucije ratnih zarobljenika i civila.
A, evo, kako o kumrovečkom vragolanu o „slučaju Bleiburg“ piše Frankfurter Allgemeine Zeitung u svibnju 2023.
Mjerila pobjednika
„Dok je u Europi službeno vladao mir, desetke tisuća bespomoćnih ljudi ubili su jugoslavenski partizani Josipa Broza Tita tijekom bleiburške tragedije, kako ju često nazivaju u Hrvatskoj, i pokopali ih u masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj. Da je tada postojao međunarodni sud za ratne zločine za Jugoslaviju, kakav je poslije osnovan u Haagu, Tito bi na njemu morao biti optužen za te zločine i kao vrhovni zapovjednik počinitelja i kao politički odgovorna osoba. Prema sudskoj praksi tribunala, bio bi osuđen na doživotni zatvor. Ali 1945. vrijedila su drugačija mjerila, barem za pobjednike u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bio i Tito.“
Drugačija mjerila su u Sarajevu važila i 2020. kada su prosvjednici, dok se u sarajevskoj prvostolnici molilo za duše smaknutih Hrvata, gradskim ulicama nosali slike ideologa bleiburške tragedije i mahali petokrakom zvijezdom, a jake policijske snage osiguravale molitelje i katedralu.
Nije, dakle, smijenjeni Mioković – inače umirovljeni policajac iz 2015. – iznimka, nekakav incident. Nema zapravo nikakve razlike u smislu onoga što je on izgovorio na rečenoj televiziji, i onoga što smo mogli čuti također uživo na drugim televizijama koje su izvještavale s prosvjeda ispred OHR-a u srpnju 2022., kada smo – od sarajevskih glasovitih antifašista – čuli kako Hrvata ima taman za dva vagona.
Jedan je Dragan!
I jedno i drugo, artikulirao (…) je u „slučaju Mioković“, predsjednik Kluba Naše stranke u federalnom Parlamentu Mirsad Čamdžić upozoravajući, uoči glasovanja o smjeni zakašnjela Bleiburškoga osvetnika, ostale zastupnike kako biraju između dvaju Dragana: „Bira se između Dragana koji je spreman priznati pogrešku i ispričati se žrtvama, i drugog koji se bez ikakva zazora fotografira s ljudima koji simboliziraju najmračnije epizode naše prošlosti i s estradnim promotorima takve politike.“ Jasno, između redaka, ovaj je drugi Dragan (Čović), ustaša – ma, uostalom, kao i svi Hrvati! – jer se eto s ustašama, poglavito s Thompsonom, fotografira. Svaki je Dragan opasan ako nije „naš“ Dragan. Na Čaršiji atestiran.
To je ta sarajevska nomenklatura koja je – uz ino – afirmirala Komšića koji, odgovarajući na priopćenje Hrvatskog narodnog sabora, povodom mise za bleiburške žrtve, upozorava sarajevsku raju: „… Još jedanput, ovim putom pozivam građane Sarajeva da ne nasjedaju na ustaška lukavstva koja imaju za cilj Sarajevo i njegove građane prikazati kao neprijatelje katoličanstva i Hrvata, samo zbog toga što imaju jasan i izgrađen stav o tome da su molitve za fašiste u potpunosti anticivilizacijski cilj.“
U takvu, sad već, kroničnu ozračju smijenjeni Mioković, grčevito se držeći za čelnu parlamentarnu fotelju, govori kako ne treba birati sredstva da bi se onemogućio Hrvat preuzeti njegovu – odnosno „njihovu“ fotelju. Ex-predsjedatelj i (njegova) Naša stranka, tumačeći vlastitu inicijativu za smjenu – u paketu – dopredsjedavajućeg Mladena Boškovića, tvrde kako to nije politički revanšizam, nego dosljedan pokušaj da se spriječi scenarij u kome bi Zastupnički dom postao „još jedna institucija pod potpunom kontrolom HDZ-a“.
Prostranstva povijesne neozbiljnosti
A i list, iznad čijega se zaglavlja još desetak godina nakon što je uvenula Ljubičica Bijela kočilo „Druže Tito mi ti se kunemo“, dao je obol posthumnu obračunu s bleiburškim žrtvama. Hrvatskim. Zapravo, žrtvama općenito. Ne misli doduše, ne makar javno kao Mioković, Dragan – uvijek neki Dragan! – Markovina kako su partizani mogli i bolje protiv golorukih Hrvata, ali ga nerviraju najmanje dvije stvari te zbog njih u Oslobođenju pušta suzu tešku – povjesničarsku. Prvo, zgrožen je što je desnica, veli, suštinski, s kratkim prekidima, svuda na vlasti u posljednjih 35 godina te je uspjela, upornim ponavljanjem i državnim alatima koji joj stoje na raspolaganju, nametnuti neupitnim zaključak kako je svatko tko je bio žrtva isti.
Štoviše, misli (?) ovaj Dragan kako to što je netko žrtva, ne znači da zaslužuje spomenik. „… A, upravo tome služi tzv. Groblje mira iznad Mostara, što predstavlja ništa drugo nego spomenik zločinačkoj ustaškoj vojsci“, pustio je svoje antifašističko pero Mrkovina da vrluda po prostranstvima povijesne neozbiljnosti koliko ga autorovo junačko srce nosi. I sve to kako bi se, kao što to rade i on i ostali komšići i miokovići, izjednačili NDH i Herceg-Bosna. Slijedom čega bi onda valjalo žurno napuniti ona dva vagona.
Jer, kad je (već) u Bleiburgu posao traljavo odrađen, prilika je za popravni.
Havele, ustašo!
Nakon svega, uistinu je logično da Naša stranka uputi u parlamentarnu proceduru deklaraciju o osudi fašističkih, nacističkih i antisemitskih poruka, slogana i obilježja na teritoriju FBiH. Pa, iako se rado busaju u svoja proeuropska prsa, Našistima na um nisu pale europske stečevine: Rezolucija Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima usvojena je 25. siječnja 2006. u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u Strasbourgu. Uz to, početkom travnja 2009. usvojena je u Europskom parlamentu Deklaracija o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, temeljena na deklaraciji iz siječnja 2006.
U Hrvatskoj se, primjerice, obilježava i spomendan koji potječe od Praške deklaracije od 3. lipnja 2008., koju je, uz ine, potpisao Vaclav Havel. Stari, inače, ustaša…
Može, dakle, u Europi, ali ne može u susjednoj joj Bosni i Hercegovini. Preciznije, u njezinu nešto malo većem, federalnom dijelu. A, zašto je k tomu tako, tumači – s autoritetom (bivšeg) milicajca, Mioković koji je prošloga četvrtka prije smjene naučio kolege zastupnike kako fašizam, nacizam i komunizam nisu režimi, nego, veli, ideologije. I pun znanja povijesnog, politološkog i svakog drugog nastavlja: „Nacistička ideologija u sebi podrazumijeva s jedne strane nadčovjeka, a s druge one koje treba istrijebiti. Slavenski su narodi, i u teoriji i u praksi, bili među onima koje su oni koji su sebe smatrali nadljudima nastojali istrijebiti. S druge strane, komunizam kao ideologija ne podrazumijeva ništa što predviđa bilo čiju dominaciju nad nekim u smislu istrjebljenja.“
Mioković: Slabo je to, druže Tito!
Nije, dakako, Mioković imao kad čitati Crnu knjigu komunizma, autora Stephana Courtoisa, Andrzeja Paczkowskog, Nikolasa Wertha i Jean-Louisa Margolina, koja je u Francuskoj objavljena 1997. (U Hrvatskoj se prijevod pojavio dvije godine kasnije.) Zanimljivo je da su se dvojica autora, Weth i Margolin, javno odrekla ovoga projekta, smatrajući kako je Courtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna žrtava.
Naime, prema njihovu istraživanju, ukapan je broj žrtava komunističkih režima između 65 i 93 milijuna. Malo li je…
Jasno, i Titini komunisti na koje Miokovićevi Našisti ni danas ne daju ni glasa dići, dali su značajan doprinos „crvenom holokaustu“. Ali, na svoj – pomalo i originalan – brozovski način. Naime, prema zapisima Ivana Meštrovića, pri posjetu Brijunima pitao je trostrukog narodnog heroja zašto su pobijene stotine tisuća Hrvata poslije rata. Na što mu je Doživotni odgovorio: „To sam dopustio da se zadovolje Srbi!“
A, eto, Miokovića nije zadovoljio… /HMS/
