FOTO: Filmske tajne jugoistoka Hercegovine: Betoniranje korita Trebišnjice i ukidanje uskotračne pruge zaustavili filmsku industriju
Kada smo prije nepunih pola godine posjetili Ivanicu što iz radoznalosti, što iz želje da pokušamo naći nekadašnji filmski grad, nismo ni slutili gdje će nas priča odvesti. Drugi, pa treći posjet uz razgledanje usputnih naselja donijeli su nova iznenađenja. Jedno od njih ja da je uz tzv. kaubojski grad na Ivanici, postajao još jedan na Carini između sela Dračeva i Drenjana u Popovu, a snimano je i na lokalitetima korita rijeke Trebišnjice, naselja Zupci, vjerojatno i špilje Vjetrenice…, jednom riječi bila je to filmska industrija u malom. Nisu snimani samo filmovi o čuvenom indijanskom poglavici Winnetou, nego i filmovi u tadašnjoj jugoslavenskoj produkciji, američki filmovi…
Ivanica i Popovo bili filmska meka
Sugovornik Čedo Kovač iz Sedlara reče da je na području Ivanice i Popova snimano čak 27 – 28 filmova. „Filmski grad je bio između Uskoplja i Ivanice osim Winnetu sniman je tu i film „Zlatna praćka“, pa neki američki filmovi… Grad je bio od drveta, daske i glede, kao dječaka to me jako zanimalo, kasnije je zub vremena uradio svoje. Meni je sada 75 godina plovio sam na brodovima Atlantske plovidbe, u penziji sam, živim između Novog Sada i Herceg Novog, povremeno svratim u Popovo, baš te me iznenadili tim pitanjima“, kaže gospodin Kovač, pa nastavlja:
Snimanja filmova živo se sjeća i Milan Bakmaz umirovljeni inženjer elektrotehnike koji živi u Trebinju: „To je bilo izuzetno, meni je bilo desetak godina. Sjećam se 1968. godine bilo je društvo nas dječaka od devet – deset pa do 15 godina. Mi smo od polovice šestog mjeseca pa do konca osmog, čuvali stoku. Gonili smo je dolje u polje s obje strane Trebišnjice koja ljetni nikad nije imala vode, korito suho cijelo ljeto. Korito Trebišnjice je bilo prekriveno čistim šljunkom raznih veličina, bijelilo se kao biser. Mi smo se iznenadili 1968. godine kada smo goneći stoku u Drijenski vir koji se tako zvao po selu Drijenjanima, vidjeli da se nešto događa. Nismo mi znali što znači snimanje filma i sve to, jurnuli smo tamo i ostali zatečeni. Trajalo je to nekoliko dana, a mi smo stalno gledali. Nismo išli doma nego bi pretjerali krave preko pruge da ih voz ne udari i brže se vraćaj na snimanje.
Sjećam se kao sada, snimao se film Winnetou u Dolini Smrti, poslije sam gledao taj film. Filmska ekipa je dolazila kamionima s opremom, konjima, pa glumci, kaskaderi… Mi djeca smo bili impresionirani, igrali se kauboja i Indijanaca, pa kada smo to vidjeli u živo to je za nas bilo čudo. Puštali su nas oni da se penjemo na kamion, gledali smo sedla, lasa… Kad bi oni snimali scenu nama bi rekli da se sklonimo, mi bi se zabili gore u šiprag i gledali.
Kao sad se sjećam diližanse, četveropreg juri koritom rijeke to su nekoliko puta ponavljali. Bilo je strašno gledati, prašina se diže konji u punom trku… Tu sam scenu prepoznao poslije gledajući taj film. Snimano se na Trebišnjici, pa na Ivanici, trebinjskim Zupcima, moguće i u Vjetrenici, prepoznao sam lokalitete gledajući film. Pierre Brice koji je glumio Winnetoua, stoji kraj nas u odjelu Apača, nitko nam nije bio ravan. Tu u Drijenskom viru, to je bio pravi kanjon, oko njega oštre stijene, snimao je neku scenu sa zmijama. Te glumce smo gledali i ovdje u Poljicu, selu koje je imalo trgovinu, davali su nam bombona, a mi se od njih nismo odvajali“, kaže gospodin Bakmaz pa se vraća gradu na Ivanici:
„Grad na Ivanici gledao sam samo iz voza, sjećam se dobro. Na Ivanici je bilo samo to, nikakvog naselja, samo šumarska kuća u daljini. Filmski grad je bio na maloj poljani, kuće su bile od drveta. Dugo je taj grad trajao, ali o njemu se nije vodilo računa, propao je od vremena. Djeci je to bilo interesantno, obožavali smo stripove. To je bio doživljaj i sada se dopisujem s rođakom koji živi u Beogradu, pita me o nekim detaljima, ja njega isto tako…“
Nestalo filmskog grada, ostao samo El Passo
Gospodina Bakmaza nismo slučajno sreli na njega nas je uputio Ivo Vuletić koji na Ivanici ima lokal neobičnog naziva El Passo, za koji reče da nema nikakve veze sa kaubojskim gradom. Gospodin Vuletić je iz Zagorca kod Trebinje i nema filmskih iskustava. O snimanju filmova u Popovu i sjećanjima na Kaubojski grad na Ivanici govorili su i Ostoja Kovačina koji trenutačno živi u Australiji, sjeća se da bi glumci znali „opustošiti prodavnicu“, zatim Jovo Medar iz Sedlara, Manojlo Pikic s Ivanice… Međutim, nitko od njih nije se mogao sjetiti kako se kako kažu Kaubojski grad odista zvao. Na osnovu svega može se zaključiti da su filmskoj industriji presudili betoniranje rijeke Trebišnjice sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ukidanje uskotračne pruge i urbanizacija.
Filmovi o Winnetou po romanu Karla Maya i dalje se snimaju, zadnja baza 2015. – 2016. bile su Fužine u Istri. Mjesta gdje su nekada snimani filmovi u Hrvatskoj, primjerice vodopadi Krke pretvoreni su u turističke atrakcije, dok su se Nijemci ove godine, duže od tri mjeseca zabavljali s Winnetouovim dogodovštinama, jedino su još u Hercegovini ostala samo sjećanja. Zašto?
D. Musa
[adrotate banner="8"]