Mijo Brajković: Franjo Tuđman je obnovio Aluminij!

Mijo Brajković, s Tuđmanom smo obnovili Aluminij! Odlučnost njega kao vođe dovela je do stvaranja Hrvatske!

 

Znali smo kako od onakvog granatiranja Mostara od JNA ni Aluminij neće biti pošteđen, pogotovo što su nas optuživali da su u Aluminiju bile stacionirane postrojbe ZNG-a.

Čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u industriji, politici i kulturi. Vizionar i borac. Vodio je Aluminij kroz turbulentna vremena obnavljajući nadu i vjeru u bolje sutra. Njegov neiscrpni rad, odricanje i ljubav prema rodnom gradu oblikovali su u velikoj mjeri i Mostar. Sinonim za Miju Brajkovića bio je uspjeh i zajedništvo te nepokolebljivost u najtežim izazovima. U velikom intervjuu za Večernji list, Brajković otkriva detalje o prijeratnom Aluminiju, agresiji JNA, gašenju i obnovi proizvodnje, odlasku iz Mostara i životu u Zagrebu, obiteljskoj tragediji, što ga veže uz rodni grad.

Gospodine Brajkoviću, mnogi vas smatraju jednim od najboljih menadžera bivše Jugoslavije i BiH. Koji su bili ključni čimbenici vašeg uspjeha kao menadžera u tako turbulentnim vremenima?

– Dolaskom na čelo Aluminija naslijedio sam velike dugove, kako domaće tako i inozemne, koji su uglavnom nastali od kredita za izgradnju Aluminija. Aluminij je tada imao oko 6000 zaposlenih, od kojih se veliki dio odnosio na nužnu administraciju. Kompaniju su potresale velike političke i gospodarske afere, a u takvim uvjetima bilo je jako teško raditi. Prva stvar koju smo poduzeli bila je riješiti se domaćih i inozemnih dugovanja, od kojih smo otkupili više od 80 mil. dolara po vrlo povoljnim cijenama. Uspjeli smo konsolidirati proizvodnju i smanjiti znatan broj nepotrebnog administrativnog osoblja. Osnovna stvar bila je vjera u sebe, mnogo rada i osobnog odricanja, kao i dišpet koji je proistekao iz one poznate mostarske izreke “Šta će on…”

– Znali smo kako od onakvog granatiranja Mostara od JNA ni Aluminij neće biti pošteđen, pogotovo što su nas optuživali da su u Aluminiju bile stacionirane postrojbe ZNG-a. General Perišić zaprijetio je da će Aluminij biti granatiran, pa smo ga obavijestili da imamo ugovor s Jugometalom iz Beograda, koji tog trenutka nismo imali, a kako je on inzistirao da mu ga pošaljemo na uvid, kontaktirali smo ljude iz Jugometala, s kojima smo imali vrlo korektne poslovne odnose, koji su nam potpisali fiktivni ugovor. Nakon primitka tog ugovora general Perišić nam je dao rok od 15 dana da ispunimo narudžbu iako smo mi tražili mjesec dana. To nam je omogućilo da kontaktiramo Pechiney, po čijoj smo tehnologiji radili, da nam daju upute kako zaustaviti proizvodnju sa što manje štete za buduće ponovno pokretanje rada. Perišić je 23./24. travnja 1992. godine granatirao podstanicu preko koje se napaja Aluminij električnom energijom. U tih 15 dana radnici koji su radili u 24-satnim smjenama uspjeli su izliti jedan dio metala u ogromne blokove, koje nije bilo moguće utovariti u kamione i otuđiti. U trenutku granatiranja bilo je još napona u mreži i uspjeli smo izvući anode iz kupke jer bi se u protivnom zarobile u tekućem aluminiju. To je bio trenutak koji je omogućio ponovno pokretanje Aluminija, a veliku zaslugu imaju ljudi koji su svojom požrtvovnošću bili dio tog procesa. O svemu postoje pisani dokumenti.

Aluminij je ponovno pokrenut 1997. uz potporu Hrvatske i predsjednika Tuđmana. Koji su bili ključni izazovi u tom procesu i koliko je tu bila važna politička podrška?

– Ukupna ratna šteta bila je oko 150 mil. dolara, a obnova Aluminija trajala je pet godina u jako teškim okolnostima zbog ratnog stanja u Mostaru. Početkom 1994. godine postao sam gradonačelnik Mostara i u tom svojstvu upoznao sam predsjednika Tuđmana, koji je inicirao da Republika Hrvatska uloži 9 mil. dolara u obnovu Aluminija. Taj novac isključivo je uložen u obnovu najvitalnijih dijelova Aluminija, a ukupna ulaganja u obnovu i modernizaciju iznosila su više od 270 mil. eura. Koliko god tih 9 milijuna izgledalo malo u odnosu na cjelokupni iznos, to nam je u ono vrijeme bilo velika materijalna i politička podrška.

Koja je bila ključna odluka, ili potez, u vođenju Aluminija koja je omogućila njegov međunarodni uspjeh u njegovim najboljim danima?

– Ključna odluka bila je povezati se s velikim svjetskim kompanijama, kao što su, primjerice, DaimlerChrysler, Glencore, kao i druge svjetske kompanije, koje su prvenstveno imale svoje interese, ali im je ujedno bilo i izazovno sudjelovati u obnovi ratom razrušene tvornice. Od njih smo dobivali povoljne kredite, koje smo uredno vraćali te smo uz sredstva koja smo dobili od spašenoga metala uspjeli sanirati štetu i pokrenuti proizvodnju u Aluminiju. Ove velike kompanije su nas praktički očuvale i zaštitile od stalnih nasrtaja bh. političara kojima je Aluminij bio trn u oku.

Kako biste opisali odnos između vas i predsjednika Tuđmana? Mnogi su tvrdili da ste bili vrlo bliski, je li to bila samo politička suradnja ili je postojala osobna povezanost?

– Veoma sam ga cijenio, a mislim da je to bilo obostrano jer smo uvijek imali iskren odnos, bez ikakvih mojih osobnih interesa. Iako je djelovao strogo, u biti je bio vrlo jednostavna osoba i sklon šali u neobveznom razgovoru. Mislim da je najzaslužniji za stvaranje hrvatske države jer bez odlučnog vođe nema uspjeha u bilo kojem obliku života, a to je nebrojeno puta pokazala povijest.

Ujedno ste bili na čelu Grada Mostara u osjetljivom poslijeratnom razdoblju. Koje su bile vaše glavne političke misije u tom razdoblju?

– Početkom 1994. godine, nakon Washingtonskih sporazuma, izabran sam na čelo Mostara. Grad je bio u očajnom stanju, razrušene zgrade, česti problemi s opskrbom strujom i vodom, nedostatak osnovnih prehrambenih proizvoda, kao i mnogi sigurnosni problemi. Na ulicama je još uvijek bilo naoružanih ljudi, fizički i psihički iscrpljenih, za koje niste mogli znati kako će reagirati. Prilikom preuzimanja dužnosti naišli smo na zaključana vrata općinskih prostorija, očito nekima nisam bio po volji. Izabrano je Općinsko vijeće, uspostavljene službe koje su imale zadatak dovesti funkcioniranje grada u donekle normalne uvjete. Jedan od problema bila je bespravna gradnja, koja je cvjetala i koju je trebalo dovesti u red, a ujedno ne ugroziti egzistenciju građana koji su tako osiguravali preživljavanje svojih obitelji. Osnovna politička misija bila je pokušati spriječiti, koliko smo mogli, da ponovno dođe do bilo kakvih sukoba jer je svakoga dana bilo sitnih incidenata, koji su mogli prijeći u ozbiljne stvari. Druga, jako važna odluka je da smo u okvirima svojih mogućnosti financijski potpomagali i poticali građane na otvaranje malih tvrtki koje su osiguravale egzistenciju njihovih obitelji.

Kako ste se nosili s izazovima u pregovorima u Daytonu, posebno u vezi sa statusom Mostara? Što biste danas promijenili u tim pregovorima kada biste imali priliku?

– Pregovori u Daytonu bili su jako teški, bili su veliki pritisci međunarodne zajednice, kojoj je jedini cilj bio ujediniti grad, barem na papiru, ne vodeći računa o traumama građana Mostara. Ostvareno je što je ostvareno, moglo je bolje, a moglo je i gore. Daytonski sporazum bio je takav kakav jest, ali najgora stvar je što su njegove odredbe ubrzo počeli kršiti predstavnici međunarodne zajednice, tako da je dolazilo do čestih ekscesa.

Postojale su tvrdnje da ste bili u stanju “tvrde kohabitacije” s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem. Možete li podijeliti detalje o tom odnosu i njegovim ključnim nesuglasicama?

– Gospodina Čovića nisam poznavao prije rata, on je mlađi od mene oko 16 godina, pa se ni po generacijskom druženju ni po poslovnim odnosima nismo susretali. Bili smo skupa u Predsjedništvu HDZ-a i nismo imali bilo kakve razmirice. Kada je trebala potpora na izborima, uvijek sam je davao, pred izbore je posjećivao Aluminij, vi novinari to dobro znate, i moja potpora nikada nije bila upitna. Nije mi poznata nikakva “tvrda kohabitacija”, vjerojatno je to proizvod čaršije i ulizica, koji se uvijek vežu uz vlast i koji uvijek mute vodu isključivo iz osobnih interesa. Mislim da gospodin Čović radi težak i odgovoran posao i nije mu lako.

Aluminij je, nažalost, ugašen 2019. godine zbog niza problema. Kako komentirate taj kraj i što biste promijenili u njegovu poslovanju kako bi opstao ili, da pojednostavim, u čemu su griješili vaši nasljednici?

– Proveo sam u Aluminiju gotovo 40 godina, od inženjera na pogonu do generalnog direktora. Aluminij mi je bio na prvom mjestu, imao sam mnoge neprospavane noći, stresove, optuživanja, ali i pohvale. Nažalost, došla je 2019. godina i gašenje Aluminija, koji nije smio završiti na takav način. Razlozi su i unutarnji i vanjski. Nekim političkim strukturama uspjeh Aluminija nikada nije odgovarao. Mojim odlaskom na čelo Aluminija imenovana je stručna i osoba privržena tvrtki, ali u njega su ušle i nestručne osobe, a čini mi se i sa sumnjivim namjerama. Najgore što su uradili je što su unijeli razdor među radnike te je Aluminij prestao biti obitelj. Nejedinstvo u poduzeću, obitelji, državi najgora je stvar koja se može dogoditi. Iz Aluminija su počeli odlaziti kvalitetni kadrovi, bez kojih se nije moglo raditi. Iza mene je došlo desetak direktora, od kojih većina nije bila dorasla poslu, a kao primjer navodim 2008. godinu, kada je cijena aluminija pala na 1000 $ po toni, a cijena električne energije porasla dva puta, pa su se mnoge svjetske elektrolize zatvarale. Mi smo ostali živi jer smo domaćinski upravljali u vrijeme kada je bila povoljnija situacija. Zato nikada neću shvatiti razloge za zatvaranje Aluminija. Ostavio sam kompletno modernizirano poduzeće, oko 100 mil. KM, većinom oročenih kod banaka, bez ikakvih dugovanja, a što je najvažnije, ugovor s TLM-om Šibenik o isporuci oko 100 MW električne energije koja je iznosila 28% od cijene aluminija na Londonskoj burzi. S takvom cijenom energije se ne prave gubici i dugovanja. S nekima od direktora u Aluminij su ušli i mešetari koji su isključivo izvlačili korist za sebe, a na štetu Aluminija. Radilo se neodgovorno, bez ikakve kontrole, a zašto i ne bi, nisu se mučili oko stvaranja Aluminija. Trebalo se reagirati kod prvih 10 mil. dugovanja i tražiti odgovornost, ali kada su ovi “stručnjaci” vidjeli da mogu raditi po svome, došli su, kako čujem, do 200 mil. eura duga. To je neshvatljivo za cijeli poslovni svijet, a da nitko nije kriv za to, niti je odgovarao.

Često se govorilo da je Brajković imao zaštitu politike, konkretno HDZ-a, a iskreno, osobno mogu posvjedočiti da niste imali baš sjajne odnose sa strankama. Što je istina?

– Smatram da politici nije mjesto u gospodarstvu. Dapače, gdje god se politika miješala preko postavljanja podobnih rukovodnih kadrova, ta su poduzeća propadala ili nisu bila uspješna. Politička podobnost ne može zamijeniti stručnost. Priznajem da sam nekad tvrdoglav i uporan, uvijek sam imao svoju glavu i svoj stav, a takvi ljudi nisu svima dragi. Da je politika bila u Aluminiju, on ne bi bio ono što je bio. Nismo svi za politiku, svatko bira svoj put i to ne znači da smo loši ljudi.

Jedan od posljednjih poteza vezanih uz Aluminij bio je iznajmljivanje kompanije izraelskom biznismenu Amiru Grossu Kabiriju. Je li to bila ispravna odluka?

– Mislim da je najvažnije da ljudi rade, ali bih više volio da je ljevaonicu preuzeo netko od domaćih ljudi jer proces pretapanja aluminija nije neki posebno težak zadatak. Gospodin Kabiri preuzeo je jednu od deset najsuvremenijih ljevaonica u svijetu i čujem da je materijalno jako dobro prošao, što samo po sebi nije loše, pogotovo ako se dio dobitka ulaže u grad i regiju. Kada se sklapaju poslovi prilikom preuzimanja kompanija, preuzimaju se i obveze (dugovanja), ne znam je li se to dogodilo i u ovom slučaju. Postavljam pitanje što je s vinogradima, restoranima, ribljim bazenima, Relaxom na Buni, što je sve mukotrpno stvarano. Ne znam tko je za to sve dao odobrenje jer je Aluminij još uvijek dioničarsko društvo. Uostalom, gospodina Kabirija ne poznajem te o njemu ne mogu ništa govoriti.

Energija je tada, kada ste vodili kompaniju, ali i danas ključ uspjeha Aluminija. Kako izaći iz začaranoga kruga dugova koji su stvoreni oko toga nakon vašeg odlaska?

– Energija je ključna za rad Aluminija, potrošnja el. energije bila je oko 220 MWh, što je gotovo cijela proizvodnja el. energije hidrocentrala na Neretvi. Hidroenergija je najjeftinija, ali i najnesigurnija za kontinuirane potrošače. Zbog toga je potrebna kombinacija s termoelektranama. Ne zaboravimo da je Aluminij veoma koristan stabilnosti energetskog sustava zbog kontinuirane potrošnje električne energije i u vrijeme velikih oborina. U današnjim uvjetima, kada se ne proizvodi aluminij, ovo nije uopće bitno, nego samo u slučaju da netko ponovno pokrene elektrolizu. Što se tiče dugova, djelomično sam odgovorio u prethodnom pitanju, a sve ostalo je političko pitanje.

Iako ste bili “upleteni” u mnoge ključne ekonomske i političke odluke, vrlo malo se zna o vašim osobnim vrijednostima i uvjerenjima. Koje biste tri stvari smatrali najvažnijima za uspjeh u životu i poslovanju?

– O meni kao osobi mogu govoriti samo ljudi iz mog okruženja koji me dobro poznaju, a mogu reći da je na formiranje moje osobnosti najviše utjecalo moje odrastanje. Doživio sam bombardiranje i vojske na ulicama, a kao petogodišnjak ostao sam u istom danu 1945. godine bez oca, djeda i ujaka, s majkom, bakom i malim bratom. Sve me je to na neki način očvrsnulo. Unatoč neimaštini, ipak sam imao sretno djetinjstvo. Kao i većini djece u ono vrijeme, lopta krpenjača bila nam je glavna, za nju nije trebalo imati novca. Kao i sva djeca, vrijeme smo, uz školu, provodili na ulici i na Neretvi. Nije bilo TV-a, interneta, ni “prpanja” po mobitelu i nismo bili zaštićena djeca, naučili smo se sami izboriti za sebe. Ipak je moj najveći uspjeh što sam, uz sve poteškoće, uz pomoć supruge sačuvao obitelj, odgojio dvije uspješne kćeri – Lovorku, sveučilišnu profesoricu, i Anu, magistru farmacije – voditeljicu ljekarne. Druga stvar je obnova i puštanje u rad Aluminija, na čije je otvaranje došao i predsjednik Tuđman, te izgradnja Male scene HNK, kao početne faze za završetak kazališta, u što je utrošen ogroman trud i novac. Mislim da je najvažnije što sam ostao normalan čovjek, čvrsto na zemlji, ali me ipak i danas živciraju mnoge anomalije u društvu.

Kako gledate na trenutačnu ekonomsku situaciju u BiH i što mislite o mogućnostima za revitalizaciju industrije poput Aluminija u današnjim uvjetima?

– Teško je govoriti o ekonomskoj situaciji u zemlji u kojoj je još uvijek mnogo neriješenih političkih pitanja te mnogo upropaštenih i zatvorenih jako važnih poduzeća. Međutim, postoje mnoga privatna poduzeća koja vode sposobni i uspješni ljudi, ali za velike pothvate i značajne investicije iz inozemstva trebat će mnogo jedinstva i političke volje. Što se tiče Aluminija i njegove revitalizacije, problem je, po mom mišljenju, među ostalim, i nedostatak stručnog kadra koji ujedno i voli svoju kompaniju. Ali, tko zna, danas novac može sve.

Kad pogledate unatrag, što mislite o privatizaciji i načinu na koji je privatizacija državnih poduzeća provedena u BiH? Što bi trebalo biti drugačije?

– O privatizaciji u BiH baš i ne znam mnogo, ali smatram da je privatizacija itekako potrebna jer bi se tako smanjio utjecaj države na poduzeća. Međutim, vrlo je važno voditi računa o poštivanju ugovora o privatizaciji, tj. da se moraju zadržati radnici, a ne da neki novopečeni poduzetnici rasprodaju kvalitetne dijelove poduzeća, a da radnici ostanu na ulici. Mene je jako frustrirala privatizacija Aluminija. Imali smo ponudu renomiranih svjetskih kompanija u iznosu od 300 mil. eura. Od toga, bilo je predviđeno 170 mil. eura za nove investicije, a 130 mil. eura za odštete bivšim radnicima. Ljudi su dolazili sa svih strana svijeta da potpišu ugovore i svatko je znao koliku će odštetu dobiti. S ondašnjom Vladom Federacije, na čelu s gosp. Hadžipašićem sve je bilo usuglašeno, sporazum je prošao sve institucije FBiH, samo je trebalo jamčiti opskrbu električnom energijom prema tarifnom sustavu Federacije, kao i drugim kompanijama. Sazvan je sastanak svih relevantnih institucija i predstavnika investitora na čelu s predsjednikom Glencora, kao najvećeg investitora. Nisu se odazvali predstavnici politike, a nažalost, ni hrvatski predstavnici. Možete li zamisliti što bi ta sredstva značila za grad i cijelu regiju? Da se tada realizirala privatizacija, sigurno ne bi došlo do prestanka rada Aluminija.

S obzirom na vaš dugogodišnji angažman u Mostaru, što mislite o trenutačnom stanju u gradu, posebno u kontekstu podjela, ali i napretka koji je jako vidljiv?

– Mostar je doživio ono što je najgore u ratu, pa su neka poslijeratna ponašanja donekle bila i razumljiva. Postoje, kako čujem, određeni napreci, ali ne znam što se događa u glavama ljudi. Mostar se ne može gledati izolirano od cijele BiH, pa se sigurno sva slaganja i neslaganja u politici prenose i na Mostar.

Dugo ste bili jedan od glavnih zagovaratelja kulturnih inicijativa, osobito utemeljivanja Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. I danas traje rat da se ta institucija na izgradi. Koliko je važno dovesti taj projekt do kraja?

– Kao dječak bio sam zaljubljen u kino, Mostar je nekada imao sedam kina. Nekima je to neshvatljivo. Karta za kino bila je 6 i pol dinara za “kašun”, to su prva tri reda u kinu, pa vam je glava uvijek bila u zraku. Pedesetih godina otvorilo se Pozorište, kako se tada zvalo, gdje sam bio čest posjetitelj, a što se nastavilo dok sam bio student u Zagrebu. Otuda je moja ljubav prema kinu i kazalištu. Općinsko vijeće je 1996. godine donijelo odluku o izgradnji HNK. Krenuli smo s prikupljanjem sredstava za izgradnju. Uz ostale, svaka tvrtka koja je radila s Aluminijem dala je svoj doprinos. Tako je, npr., DaimlerChrysler donirao 100.000 KM. Moram istaknuti da su se svi odazvali u skladu sa svojim mogućnostima. Svi ti podaci napisani su u brošuri koju je izdao HNK. Prilikom izgradnje imali smo stalne probleme jer se pitanje kulture prometnulo u pitanje politike, iako smo imali svu dokumentaciju potrebnu za izgradnju. Ipak smo uspjeli izgraditi Malu scenu HNK, koja je bila prva faza za izgradnju kazališta. Ne znam zašto su opet nastali problemi oko izgradnje jer se gradi u središnjoj zoni u kojoj se daje prioritet izgradnji kulturnih institucija. Mislim, da je gradnja počela u prigradskim naseljima, da nitko ne bi imao primjedbe, međutim, kulturne institucije uvijek se grade u središtu grada. Itekako je potrebno završiti gradnju kazališta jer kultura je ona koja čuva identitet svakoga naroda. Uostalom, HNK se ne gradi isključivo za Hrvate, nego za sve dobronamjerne ljude jer kultura spaja, a ne razdvaja.

Mnogi vas smatraju osobom koja je dala snažan doprinos izgradnji i obnovi poslijeratnog Mostara. No, postoje li trenuci u tom procesu u kojima biste voljeli da ste postupili drugačije?

– U Mostaru su živjeli moji djed i baka, otac i majka, a i ja sam odrastao u Mostaru. Ne znam da postoji Mostarac koji nije volio svoj grad te je normalno da sam, kada sam god mogao, naravno, preko Aluminija, gdje god je bilo potrebno, pomagao gradu, kao što je bolnica, škole, vrtići, umjetnička galerija, pa i obnova Starog mosta. Teško je nabrojiti sve institucije i pojedince kojima je Aluminij pomogao. Ne znam što sam mogao napraviti drugačije, ali uvijek se može napraviti bolje i više.

Aluminij je bio simbol uspjeha, ali i simbol političkih nesuglasica i ekonomskih problema. Je li i dalje moguće realizirati ideju o aluminijskoj dolini o kojoj ste često govorili?

– Točno je da je Aluminij bio simbol uspjeha, kao i političkih nesuglasica, ali ne kaže se badava da će vam sve biti oprošteno, samo uspjeh ne. Mislim da je to osnovni razlog i to smo mi u Aluminiju najbolje osjetili, ali to nam je dalo još veći elan za uspjehom. Ideju o aluminijskoj dolini počeli smo izgradnjom tvornice za preradu aluminija u krugu Aluminija, zajedno s Fealom. Žao mi je što nismo uspjeli izgraditi još prerađivačkih kapaciteta na bazi aluminija, ali zbog obnove i modernizacije Aluminija izgubilo se mnogo vremena, pa me je zatekla mirovina. Smatram da je od svega najvažnije pustiti u rad elektrolizu da bi se uopće moglo raspravljati o bilo kakvim novim projektima.

Gospodine Brajkoviću, nogomet je bio važan dio vašeg života. Kao mladić igrali ste za Velež, a pratite li danas Zrinjski? Javna je tajna da imate nogometnog nasljednika?!

– Nogomet je bio sirotinjska igra, trebala su samo četiri kamena kao stative, lopta krpenjača i bose noge. Odrastao sam uz igralište, imali smo mnogo livada na kojima smo igrali, pa su mi lopta i kino bili sve u djetinjstvu. Kao mladić sam trenirao u podmlatku Veleža, ali sam zbog odlaska u Zagreb na fakultet napustio treninge, ali sam i kao student igrao za reprezentaciju zagrebačkog Sveučilišta. Nogomet sam rekreativno igrao, do poznih godina, sa svojom ekipom iz Aluminija. Danas uživam gledati osobito englesku ligu. Kao mladić navijao sam za Velež, klub svoga grada. Za mene je najbolji igrač svih vremena Veleža i šire bio Muhamed Mujić. Uz Velež, bio sam navijač Dinama. U ono vrijeme svi smo navijali za jedan klub iz tzv. Velike četvorke – Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena zvezda. Moj pokojni brat igrao je za Velež, poslije za Trešnjevku, Zagreb i Rijeku, a karijeru je završio u Australiji. Uz Zrinjski me vežu posebne veze jer su za njega prije Drugog svjetskog rata igrali moj otac i stric. Aluminij je godinama bio glavni sponzor Zrinjskog, pa je i Luka Modrić nosio dres s logom Aluminija. Zrinjski je 2004./05. bio prvak BiH, pa sam i ja dobio, kao sponzor, zlatnu medalju. Nogometni gen naslijedili su i moji unuci, stariji Marko je, nažalost, odustao od nogometa, iako je mnogo obećavao, jer je počeo studirati. Mlađi Petar je nogometni zaljubljenik. Prošle godine bio je jedan od najboljih strijelaca kadetske lige, pa ga je ove godine preuzeo Dinamo u svoj juniorski sastav u kojem je također vrlo uspješan. Uz nogomet pohađa uspješno i treći razred gimnazije. Dobar je, sve je dao na nogomet, iako je danas jako teško uspjeti jer je u nogomet ušao veliki novac, a s njim i svakojaki mešetari.

Značajno ste oblikovali ne samo industriju nego i političke i kulturne procese u Mostaru. Kako danas iz Zagreba gledate na grad rođenja, je li vam teško svaki put kada odlazite?

– Često sam u Mostaru iako, nažalost, tamo nemam više nikakve rodbine, osim grobova bake, mame i brata, koje često posjećujem dok još mogu. Imam još nešto prijatelja i poznanika, ali, nažalost, sve manje i manje. Kada dolazim u Mostar, vidim mnogo dobrih stvari i blještavila, ali moje misli su većinom u djetinjstvu i žalim za onim vremenima, ali izgleda da je to normalno kada čovjek stari.

Hercegovački portal

Objava Mijo Brajković: Franjo Tuđman je obnovio Aluminij! pojavila se prvi puta na Hercegovački portal.