Svjedočanstvo fra Janka Bubala što je vidio u Međugorju: Doživio sam nešto što se nikad ne doživljava

Fra Janko Bubalo (31. siječnja 1913. – 27. veljače, 1997), član Hercegovačke franjevačke provincije i književnik. Pratio je međugorska ukazanja od početka.

 

Godinama je dolazio u Međugorje ispovijedati i tako stjecao iskustva o međugorskoj duhovnosti. Kao vidljivi ishod takvoga rada bila je njegova knjiga “Tisuću susreta s Gospom u Međugorju” (1985). Doživjela je svjetski uspjeh i bila nagrađena. U knjizi o svojim iskustvima govori vidjelica Vicka.

 

No, uz ovaj razgovor fra Janko je razgovarao o istim stvarima i s drugim vidiocima. Na kraju je objavio samo razgovor s Vickom jer mu se činilo da je ona najsveobuhvatnije odgovorila na njegova pitanja, prenosi medjugorje-info.com.

 

Dana 22. 10. 1981. doživio sam nešto što se (možda) nikad ne doživljava. Moguće je da će se taj dan i inače pamtiti, a ja ga sigurno neću nikad zaboraviti.Tada sam, naime, došao u Međugorje. Svratio sam se u župsku kuću da najprije sačekam početak službe Božje u crkvi. Nešto nakon 17 sati čujem neku trku kroz kuću. Vidio sam kako dvije časne sestre, inače zaposlene u župskoj crkvi i kućanstvu, protrčaše kroz kuću. Pomislio sam da se nešto zanimljivo dogodilo. Kako sam se toga časa nalazio kod prozora župskog ureda, pogledao sam kroz prozor. Odmah ugledah dvije sestre kako pred kućom kleče na mokroj zemlji s raširenim rukama. A odmah od njih pa do crkve, sa isto tako raširenim rukama, klečala je skupina – kojih sedamdesetak – muškaraca i žena. Očito, kiša nikomu nije smetala. Nitko od njih nije nad sobom držao kišobran, nego se samo molio i vapio. Netko je plakao od uzbuđenja, a netko i nešto nabožno pjevao. Svi su nepomično gledali prema križu na Križevcu.

 

Pogledao sam i ja prema križu, ali križa «nema». Njega je skupa s njegovim podnožjem obasjala neka čudna bijelo do ružičasta svjetlost, kakva se obično u stvarnosti ne viđa. Bio sam, naravno, uzbuđen. A kako nisam baš najboljeg dovida, glasno sam zatražio kakav dalekozor kojim bih se pomogao poslužiti. Ubrzo sam dobio u ruke fra Tomislavov dalekozor koji sam odmah podesio prema svome dovidu. Jasno sam vidio umjesto križa lik žene raširenih ruku kojoj je glava prolazila nešto mimo okomitog kraka križa. Noge su joj se gubile u svijetloj gomili na podnožju križa. Da budem do kraja iskren: pojedine dijelove tijela (lice, oči, kosu…) nisam vidio. Dok sam promatrao taj prizor, bio sam vrlo uzbuđen do radosti. Želim istaknuti i ovo da su sa mnom tu još bilo četiri-pet svećenika i svi smo uglavnom isto vidjeli.

 

Ovu su pojavu također vidjeli i mnogi drugi ljudi. Ne samo mi koji smo se zatekli kod crkve, nego i svi drugi iz toga mjesta koji su toga časa gledali prema križu na Križevcu isto su to vidjeli. Cijela je pojava trajala oko četrdesetak minuta. Radi provjere istinitosti toga viđenja mnogi su od onih koji su to vidjeli zamolili same vidioce Gospine da upitaju Gospu za tu pojavu. I ona im je otvoreno i jasno priznala da je zaista ona toga časa bila na Križevcu. Sve sam to spreman zakletvom posvjedočiti. (Iz knjige dr. fra Ljudevita Rupčića – Gospina ukazanja u Međugorju).