Uspon i pad obitelji Todorić: ‘Ivica teško proživljava potrese u carstvu, teže mu je bilo jedino kada mu je otac završio u zatvoru’
Svako jutro oko devet sati Mercedes se zaustavlja na uglu Martićeve i Bauerove ulice i iz njega izlazi prosijedi elegantni muškarac, prelazi cestu i ulazi u frizerski salon Neno. Ivica Todorić, najbogatiji čovjek Balkana, gazda Agrokora, ne propušta svoj ritual jutarnjeg odlaska iz Kulmerova dvorca u kultni brijački salon u koji su dolazili i premijer Plenković i Ante Gotovina, nakon čega sjeda u automobil i njegov ga dugogodišnji vozač odvozi na posao.
Priča o Todorićima jedna je od najintrigantnijih saga o uspjehu, novcu i moći, a sada dobiva i krajnje dramatični finale kada se doslovno iz sata u sat obrušava carstvo koje se gradilo godinama, piše Jutarnji list.
“Sve što se sada događa Ivica Todorić teško podnosi, ali ne treba ga otpisati prije vremena. Sigurno je samo da se neće predati i da će učiniti sve da ostane u igri”, kaže nam jedan njegov prijatelj, koji podsjeća da su Todorići navikli na uspone i padove.
Uostalom, vuče se to od Ivičina oca Ante, rođenog 1927. godine u Zmijavcima kod Imotskog, direktora poljoprivrednog dobra zagrebačkog Agronomskog fakulteta u Božjakovini kod Dugog Sela. Karijeru je nastavio kao prvi čovjek Agrokombinata, onog koji se reklamirao “svako jutro jedno jaje”, bio je član Odbora Zagrebačke banke, nadasve moćan i dobro situiran, dio komunističke nomenklature, sa stanom na Pantovčaku, a nakon hrvatskog proljeća, kao prijatelj kruga oko Franje Tuđmana i braće Veselice, osuđen je na dugogodišnju zatvorsku kaznu.
Dobio je četiri i pol godine zatvora zbog pronevjere šest milijuna njemačkih maraka koje je proslijedio Matici hrvatskoj za kupnju oružja, a tok novca nikada do kraja nije razjašnjen. Sigurno je samo to da je na Ivici očeva presuda od četiri i pol godine zatvora u Staroj Gradiški trajno ostavila gorak okus.
Ivica Todorić rođen je 1951. godine u Zagrebu, a velik dio mladosti provodio je sa sestrom Jadrankom na farmi koju je otac vodio u Božjakovini.
Sve je počelo kada se Ante Todorić vratio iz zatvora, a u međuvremenu je Ivica studirao na Ekonomskom fakultetu i nakon diplome razmišljao o budućnosti. Djed je imao gradilište na Trešnjevci i tu je prvo sagradio kuću koju će kasnije prodati, a zatim je posudio novac od prijatelja i uzeo kredit, sa željom da 1976. godine pokrene biznis sa cvijećem. Očevi savjeti bili su dobrodošli, u posao se uključila i punica Zlata i vrlo brzo se biznis proširio po cijeloj Jugoslaviji. Todorići su držali četrdeset posto tržišta cvijećem, počeli su i trgovati voćem i povrćem, a i uvozili su i izvozili žitarice. “Ja sam se gotovo 12 godina dizao u četiri sata ujutro i svojim autom razvozio cvijeće. Prvo sam imao neku staru ‘bubu’, a sjećam se da sam bio uvjeren kako sam uspio u životu kad sam, nekoliko godina kasnije, kupio Volkswagenov kombi”, prisjećao se tih dana Todorić.
Priča o uspjehu
Todorići su se uvijek trudili biti skladna obitelj. I njegovi roditelji, otac Ante i majka Mira Poštek, koji su imali dvoje djece, Jadranku i Ivicu, držali su obitelj na okupu, a tako će ostati i svih godina koje su slijedile, pa i nakon 1989., kada je Ivica Todorić registrirao Agrokor kao dioničko društvo čiji je bio stopostotni vlasnik. “Uvijek je bio jako vezan za obitelj, suprugu i djecu. Znao je često govoriti ‘moja djeca su uvijek u pravu’, a supruga je bila njegova ‘kraljica’”, kaže jedan dugogodišnji suradnik Ivice Todorića, koji je prije nekoliko godina otišao iz kompanije.
Priča o uspjehu počela je u vrijeme kada je već bilo jasno da Jugoslaviju nitko neće moći spasiti, kada je Ante Marković sanjao o nekom čudu koje bi zemlji trebao donijeti liberalni kapitalizam. Osnivale su se tvrtke, stvarali prvi tajkuni, kupovalo se i prodavalo na sve strane, a neki su već tada stjecali ozbiljna bogatstva. Među njima i Todorići.
Onda je došlo vrijeme stvaranje hrvatske države, a Todorići su bili u boljim odnosima sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom nego s Franjom Tuđmanom. Osjetilo se to i u poslu, jer je najveći dio kolača u sumnjivim pretvorbama dobio Miroslav Kutle, ali i Luka Rajić i Josip Gucić. Mnogi od njih doživjeli su neslavan kraj.
“Činjenica je da imam dionice u Agrokoru i njihova je vrijednost u funkciji daljnjeg razvoja kompanije i uvođenja nove tehnologije. No, nikad nisam razmišljao hoću li te vrijednosti pretvarati u vlastitu imovinu. Živim u stanu od roditelja, nemam para na računu, vozim auto od firme, i to je istina. Imam ono što sam imao i prije devedesetih. Sve sam uložio u Agrokor, samo za razliku od nekih, moje dionice još vrijede i još nisam propao”, govorio je o tim godinama uspona Ivica Todorić, a oni dobro upućeni kažu da je jednu od ključnih uloga odigrao i njegov suradnik Jozo Petrović, koji je bio generalni direktor Unikonzuma, da bi kasnije prešao u Inu. Bio je općeprihvaćen stav da su Tuđmanovi tajkuni svi odreda propali, a Todorić opstao, da bi u konačnici stvorio poslovno carstvo koje zapošljava 60.000 ljudi.
Todorić je kupovao firme, 1992. godine postao je većinski vlasnik Jamnice i Agroprerade, godinu dana kasnije Zvijezde, pa 1994. kupuje udjele u Ledu i Konzumu, da bi 1995. Agrokor postao koncern. Ubrzo počinje i širenje u regiji, Todorić preuzima Sarajevski kiseljak, kupuje tvornicu sladoleda Baldauf i punionicu mineralne vode Fonyodi u Mađarskoj, širi se u BiH, Srbiji i Sloveniji.
“Znate, ja sam u jednom trenutku predvidjela kako će sve to završiti, iako nisam poslovni čovjek, i u lice sam mu rekla da će u konačnici sustav puknuti. Nasmijao se, odmahnuo rukom i rekao mi da nemam pojma o biznisu”, kaže jedna njegova bivša suradnica koja je provela puno vremena uz Todorića konzultirajući ga u vezi s PR-om.
Francuski konzultanti
“Prije svega moram reći da ga jako poštujem, da je Todorić izuzetno pristojan čovjek koji u radu sa suradnicima ne pokazuje bahatost. Posebno se to odnosi na žene, koje izuzetno cijeni kao suradnice. Svi koji su odlazili iz kompanije, a s kojima je dobro surađivao, ostali su s njim u dobrim odnosima”, govori naša sugovornica, prisjećajući se jednog detalja, kada je Todorić angažirao francuske konzultante za PR, koji su imali iskustva u radu s kremom francuskih političara.
“Predlagali su mu veliki spektakl, da oboji Dinamov stadion u boje Konzumova loga i da se padobranom spusti na centar terena. Pitao nas je za mišljenje, a mi smo ga u čudu gledali. ‘Ivice, pa to bi bilo samoubojstvo, ismijali bi te svi u Hrvatskoj’, rekli smo mu. Odmah je odustao od ideje koju su mu predložili Francuzi.”
Svi Todorićevi suradnici s kojima smo razgovarali kažu da je radoholičar, što traži i od ljudi koji ga okružuju.
“Možeš i ti postati bogat ako se potrudiš”, znao je govoriti ljudima oko sebe. U komunikaciji je izuzetno korektan i pristojan, kažu mnogo više i od većine ljudi iz svoje kompanije, a jedina strast uz biznis mu je lov.
“Često sam sudjelovao na poslovnim sastancima koje je organizirao u lovištima. Na prvom mjestu bio mu je posao, ali čim bi završio razgovore, prepustio bi se čarima lova. Ponekad sam imao dojam da mu je biznis igra i izazov, a da mu je prava strast lov.”
A oni iz prvog ešalona njegovih suradnika morali su uvijek živjeti život na način kako je to činio gazda.
“Radilo se od jutra do sutra, Todoriću nikad nije bilo teško ostajati na poslu do kasno navečer. Očekivao je to i od svojih ljudi, a tko to nije mogao, odustao bi. U većini slučaja ostajali su u krajnje korektnim odnosima sa svojim bivšim šefom.”
Političke veze
Bez politike nema uspona u biznisu, što svakako nije samo hrvatska specifičnost, a Ivica Todorić nikada nije pokazivao ambiciju da se aktivno uključi u politiku. Dobro je znao da bez utjecajnih ljudi nema širenja biznisa, a to je, očito, naučio od oca Ante. Prelistavajući stare novine, zabilježeni su brojni hvalospjevi na račun Ivice Todorića, hvalili su ga Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Borislav Škegro, Radimir Čačić, Nikica Valentić, Ivo Sanader, lijevi i desni. Iz Agrokora su kasnije dolazili moćni političari, bankari, Željko Rohatinski, Zdravko Marić, Branko Mikša, Davorin Mlakar.
“Imam pozitivno mišljenje o svemu što je Ivica Todorić radio, to definitivno stoji. Sve ono što se događalo bilo je vrlo ambiciozno i dobro promišljeno. Ali, znate, kako se firma razvijala, naravno da se moralo razmišljati i o adekvatnom sistemu upravljanja i rukovođenja. To je već područje koje ne mogu komentirati, jer nisam imao prilike o tome razgovarati ni s Ivicom Todorićem niti s njegovim suradnicima”, kaže nam bivši premijer Franjo Gregurić.
Zbog svega ovoga što se sada događa Greguriću je žao pa citira misao “vrijeme nas gazi, ali i pregazi”.
“Uvijek se mora znati kada je došlo vrijeme da se povučeš. Sada kada Todorića svi lupaju po leđima mogu samo reći da to ne treba činiti, jer je njegova uloga u stvaranju tog velikog sustava sigurno pozitivna. Druga je stvar što je došao u ovaj raskorak.”
Donošenje odluka
A da stvari ne idu u dobrom smjeru, mnogi su već godinama diskretno upozoravali. Neki sada upiru prst u olako uzimanje kredita, neki vide da su problem počeli kada je Todorić sve više odluka prepuštao drugima, pa i svojoj djeci.
“Todorić je znao slušati, a mladi ljudi vole sami odlučivati. Navikli su na bogatstvo, imali su stav ‘mi možemo sve’. Mnoge je poslovne odluke Ivica Todorić prepuštao svojoj djeci i njihovim suradnicima, među kojima ima svakako sjajnih ljudi, ali je šteta što gazda sve vrijeme nije čvrsto držao uzde u svojim rukama”, kaže jedan od naših sugovornika.
Ona atmosfera kada je Todorić počeo s akvizicijama, od splitskog Bobisa, mljekare Mils, vinkovačkih Silosa, PIK-a Vrbovec, hotela Intercontinental i na kraju Konzuma, osigurala je Todoriću aureolu najmoćnijeg čovjeka Hrvatske, pred kojim se tresu premijeri i predsjednici koji su se mijenjali, a Todorić je ostajao.
Posebno je emotivno za Todoriće bilo otvaranje trgovačkog centra Park&Shop u Imotskom prije sedam godina, kada su otvorenju prisustvovali djed i unuk Ante.
Veza s Imotskim
“Ima onih koji sada kažu Todorići su u Sinju, Makarskoj, a nema ih u Imotskom. Mi smo prije svega htjeli doći u Imotski. Moj sin pisao je pismo namjere 1992. prvo za Vinariju, pa za Agrokoku, pa za Napredak. U te tri firme radilo je tada oko 1500 ljudi. On je jamčio nastavak zapošljavanja, širenje djelatnosti, nove investicije i, najvažnije, plaćanje nominalne vrijednosti dionica i državi i privatnicima. Svi drugi dobili su te kapacitete, samo Todorići nisu”, rekao je tada stari Todorić.
Ivica Todorić sa svojom suprugom Vesnom Bašić ima troje djece, kćer Ivu i sinove Antu i Ivana. Sve troje ubrzo su zasjeli na vodeća mjesta u kompaniji. Iva je kao dijete radila u obiteljskom stakleniku u Kloštar Ivaniću, pa na Agrokorovu štandu na Velesajmu, a kasnije nakon studija u marketingu firme. Ante Todorić u velikoj je mjeri preuzeo poslovanje Agrokora, a diplomirao je i magistrirao ekonomiju. Počeo je karijeru kao poslovođa cvjećarnice. Najmlađi sin Ivan također se uključio u poslovanje, a bio je i fokusu zabavnog tiska nakon što se saznalo za njegovu vezu s atraktivnom beogradskom manekenkom Milicom Mihajlović.
“Za moćnog tatu Ivicu Todorića slobodno se može reći da obožava svoju djecu. Inače je krajnje racionalan, ali kao i svaki roditelj vrlo je ‘tanak’ na sve što djeca rade. Ponekad je zato neke odluke donosio emocionalno, a ne racionalno”, kažu naši sugovornici, a u jednom intervjuu Todorić je rekao: “Djecu pripremam za posao koji će naslijediti, zadovoljan sam njihovim napretkom, ali na moju poziciju moći će doći tek ako za to budu spremni”.
Kada su mediji počeli objavljivati podatke o privatnom bogatstvu Todorićevih, reakcije javnosti bile su različite, najčešće krajnje negativne. Spominjali su se helikopteri i avioni, rezidencije i lovišta, a potom je na red došao Kulmerov dvorac u Šestinama, koji je izgorio u podmetnutom požaru u Drugom svjetskom ratu.
Todorić je kupio zemljište i uložio 2,7 milijuna eura da uredi dvorac s renesansnim pročeljem, pod budnim okom restauratora. Projekt je vodio ugledni arhitekt Branko Kincl, a nakon nekoliko godina preuređenja obitelj se nastanila u dvorcu koji ima bazen, saunu, vinski podrum s lovačkim trofejima. Obitelj se smjestila na oko 2000 kvadrata, a pomutnju je jedino izazvala kći grofa Kulmera, Barbara, koja je pokrenula sudski spor tražeći povrat dvorca. Izgubila je spor s Gradom Zagrebom, a unatoč tome što su u Agrokoru tvrdili da su svi papiri čisti, Barbara Kulmer nije odustajala.
“Postoje tri sudska spora koja vodimo radi utvrđivanja ništavnim više ugovora i zemljišnoknjižnih upisa, kojima je preneseno vlasništvo predmetne imovine nakon što je oduzeta Ferdinardu Kulmeru, počevši od društvenog vlasništva pa do današnjeg vlasnika Ivice Todorića. Uspijemo li, tražit ćemo naturalni povrat’, isticala je posljednjih godina gospođa Kulmer.
U međuvremenu je Forbes godinama izvještavao da je Ivica Todorić najbogatiji čovjek na Balkanu, a iz godine u godinu raslo mu je bogatstvo koje je dosegnulo 3,379 milijardi kuna, a da u to nije uračunat Konzum. U jednom od starih intervjua koje je dao upokojenom Vjesniku Todorić je rekao: “Kod nas se ta riječ tajkun uvriježila. Pouzdano mogu ustvrditi da su tajkuni jedini uspješni dio hrvatskoga gospodarstva. Bez njih nema prosperiteta naše države. Daj Bože da tajkuna u budućnosti ima što je moguće više. A sebe smatram uspješnim poduzetnikom, a ako to podrazumijeva i da sam tajkun, onda sam tajkun”.
Potom je došao film “Gazda” Darija Juričana na čijoj se premijeri pojavio i Božo Petrov i poručio: “Ovaj film otkriva puno toga i preporučio bih svima da ga pogledaju”. Iako je pozivnica dostavljena i Ivici Todoriću, na premijeru nije došao.
A fešte nije bilo ni kada je Todorić u dramatičnim okolnostima kupio Mercator.
Recept za uspjeh
“Vidite da se o meni svašta priča, a ja samo želim dokazati da mi u ovoj regiji možemo pokazati da stvaramo neke vrijednosti i konkurirati svijetu”, rekao je u kratkom TV intervjuu. “Sada ste osvojili Sloveniju, je li na redu Turska”, pitala ga je novinarka. Todorić, koji se pohvalio da je u danu znao zaposliti tisuću ljudi, odgovorio je uz smijeh: “Ma ljudi svašta pričaju. Todorić je ipak jedinstven slučaj. Tko je napravio ono što sam ja napravio, tko je to na ovim prostorima napravio?”.
U škrtim medijskim nastupima otkrio je i recept za uspjeh. “Morate znati što hoćete i postaviti si određeni cilj koji treba biti dostižan. Naravno da mora zadovoljavati i vaše realne mogućnosti.”
[adrotate banner="8"]