Bogatstvo župe Hrasno, povijest i budućnost Svetišta Kraljice Mira
Na polovici zračne linije Mostar – Dubrovnik, najvećim dijelom na teritorijima općine Neum, točnije njezinu sjevernom dijelu, te općina Čapljina, Metković, Ravno, Ljubinje i Stolac, na nadmorskoj visini od oko 250 do 430 mnv, nalazi se prostor nastanjen već od pretpovijesti. Upoznajte naselje Hrasno.
Na njemu je zabilježen kontinuitet naseljavanja od ranog brončanog te željeznog doba i vremena ilirskog plemena Daorsa, do vremena rimske dominacije i kasnoantičkog razdoblja. Tu se smjestilo naselje Hrasno, poznato po uzrečici Hrasno – masno, zbog broja grla kojim je nekoć obilovalo, javlja Katolički tjednik.
-Oglas-
Danas to nije slučaj, ali se bogate povijesti vrijedi spomenuti.
Snaga pobožnosti
Naime, na ovom prostoru između dva svjetska rata živjelo je gotovo 4 000 Hrvata katolika nad kojima je bdjela Kraljica Mira od osnutka župe 1761. kada je odvojena od Dubrava. S vremenom su granice mijenjane baš kao i broj ljudi, te bi župa, kako je zapisao don Milenko Krešić u monografiji Župa Hrasno, tiskanoj o 260. obljetnici ove vjerničke zajednice, danas bila jedna „obična, raseljena župa poput mnogih u dinarskom kršu, da Božja Providnost nije početkom 1947. u Hrasno poslala don Stjepana Batinovića“.
„On je sve to organizirao, još u onom sustavu. I danas se čudim kako je to uspio jer osporavale su ga i Crkva i država“, priča nam današnji župnik don Vinko Raguž koji je na službi u Hrasnu od rujna 2022. Zatičemo ga s radnicima jer se obnavlja župna kuća, a planovi su i preurediti dvorište svetišta. Kako je pastir, pokazuje pripravljajući im ručak, a uspijeva i s nama razgovarati. „Kod nas je ona: ‘Gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna’“, veli izražavajući nam dobrodošlicu u skučeni podrum gdje privremeno boravi.
„Starije je ovo od Međugorja svetište“, nastavlja. „Uspostavljeno je 8. svibnja 1977., a don Stjepan je tada odredio da u drugu nedjelju u svibnju narod ovdje hodočasti i tako je i ostalo. Svaka je Gospa njegova bila“, priča uz smijeh objašnjavajući kako svake godine brojni hodočasnici dođu Majci, te ih je tako prošle godine, unatoč lošem vremenu, bilo više od 3 000.
„Župnik Batinović je izdavao i novine Dumo i njegov narod, sam u to vrijeme. Također je sve fotografirao, tako danas imamo u arhivi tisuće i tisuće fotografija. Ali morate znati da to tada nije bilo lako sve zabilježiti, a potom odnijeti na izradu. Prvo je putovao konjem, a tek kasnije je nabavio Renaulta 4. Uspio je sve to jer je bio pobožan čovjek. On je ovu župnu kuću izgradio, ali nije se htio useliti u nju. Do kraja je u staroj ostao, i na željeznom krevetu, točno kao isposnik“, pripovijeda don Vinko.
Brojna umjetnička djela
Don Stjepan je i ukopan u župnom dvorištu, grobnici u kojoj su se ukapali svećenici rodom iz ove župe, a kako priča župnik, i danas neki planiraju tu pronaći smiraj.
Uz to, u velikom dvorištu nalazi se vanjski oltar izgrađen 1988., popločani vrh Gradine i kip Kraljice Mira iz 1997., križni put koji je 1978. projektirao Robert Kvasina, a prvi odljev u bronci izradio je akademski kipar Dušan Stanojević 1981. te su sve postaje postavljene do 1988. Uz župnu crkvu nalazi se i spomenik stradalima u Drugom svjetskom ratu i poraću, ukupno 465 imena urezanih na crnom granitu, djelo hrvatskog akademika Nikole Vukovića.
Zanimljiv je i autentičan oltar u crkvi, izrađen na Korčuli, koga je 1937. u vidu 700 američkih dolara darovao Marijan Krešić iz Los Angelesa.
Spretnost ondašnjih majstora
Današnja crkva napravljena je 1935. na mjestu nekadašnje bogomolje iz 1882. Zanimljivost je da je crkva izgrađena u rekordnu roku – za samo tri mjeseca. Blagoslovio ju je tadašnji hercegovački biskup Alojzije Mišić 1. studenog 1935.
Važnost zajedništva
Župa Hrasno uz bogatstvo umjetnina posjeduje i veliki broj kapelica – čak 18 grobljanskih kapela i dvije filijalne crkve – Sv. Nikole u Gornjem Hrasnu i Rođenja Blažene Djevice Marije u Svitavi. „Kad sam došao, dokinuo sam sve mise osim u Svitavi i župnoj crkvi. Vjernici su se malo bunili, ali… Npr. prijašnji župnici znali su govoriti kako odu u filijalu, sjede u autu i nitko se ne pojavi. Ja onda pitam: ‘Što nisi dokinuo?’ Jer, ja sam otišao jednom, došla trojica. Otišao sam drugi put, ponovno ista trojica koja su autom došla, baš kao što su mogli doći i ovdje. ‘Ljudi, je li to onda zbilja nedjeljna svečana misa?’“, priča don Vinko objašnjavajući kako sada drugdje slavi misu tri-četiri puta godišnje, dok u svetištu i u Svitavi ima svake nedjelje.
Tamo je oformljen i zbor jer „kad mogu imati harmonikaša u selu za vjenčanja, i brojne druge stvari, može se napraviti i župni zbor“. Ističe također kako zapravo u Svitavi ne slavi svake nedjelje sv. misu jer je prva u mjesecu posvećena župnom zajedništvu. „To je naša nedjelja zajedništva“, kaže.
Nema mlađeg naraštaja
U Svitavi misna slavlja don Vinko služi i tijekom tjedna – utorkom i petkom, kad održi i vjeronauk za prvopričesnike i krizmanike. Objašnjava kako je malo djece, gotovo da ih i nema, te se u 2023. prvi put dogodilo da nije bilo nijednog krštenja. Sprovoda je bilo 24, ali samo 11 koji su trajno nastanjeni na području župe. Ipak, ove godine je 19 krizmanika. „Kako? Skupio sam ih“, kaže uz smijeh župnik. „Kombinirao sam godišta, biskup (mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski upravitelj mons. Petar Palić) mi je tražio godišta djece, to sam i uradio.
Ali ne mogu ih sastaviti sve jer ih je šestero u Dubrovniku i dolje žive. Oni ako dođu, dođu petkom navečer kasno, a brzo se vraćaju u Dubrovnik. Jedan je u Zagrebu, dvojica u Münchenu, ali će se krizmati ovdje jer im je otac iz Svitave. Kaže kako se on pričestio u Njemačkoj, ali ne želi da njegova djeca tako primaju sakramente. Veli: ‘Bila mi je tuga, jer nemaš rodbine, nikoga, k’o sirotinja si nekakva. Ja sakrament nisam ni doživio, zato ću djecu ovdje krizmati.’ Oni idu na vjeronauk tamo, donijet će potvrdu, ali ponovno, ne mogu ih okupiti“, ističe don Vinko.
Odakle naroda?
Prilazeći svetištu iz pravca Stoca, gotovo da se ne mogu vidjeti kuće, te je očito da su građene praktički isključivo uz crkvu. „Vidimo da su kuće usko uz crkvu. Može li se u tome, uz doslovnu blizinu crkve, govoriti i o onoj u prenesenom značenju, duhovnoj blizini – da je crkva narodu bliska?“, pitamo, a župnik uzvraća: „A, odakle narod? Nema ga!“
Objašnjava kako je u tom „gornjem“ dijelu župe samo jedno dijete, a tek malo više u Svitavi. Ukupno je 367 vjernika u 141 obitelji, a kako napominje don Vinko, u 45 kuća živi jedna osoba – stariji ili neoženjeni u već nekoj zrelijoj dobi, te 42 kuće u kojima živi dvoje ljudi. Jasno mu je kako brojni odlaze – „otprilike 20 ljudi svake godine je manje. Ako se ožene – odsele se, ako se udaju, pogotovo. Otkako sam ja tu, svi koji su se u Svitavi oženili, otišli su u Čapljinu. Nijedan mladi par nije ostao živjeti na selu. Još ako tamo negdje ne iznajmljuju, nego kupe stan…“
A to nam potvrđuje i Josip Obad, policajac u mirovini, vjerni čitatelj Katoličkog tjednika čije brojeve arhivira posljednjih 20 godina.
Bogat, ali usamljen kraj
Pripovijeda kako je tužan odlazak naroda jer se u ovom kraju nekoć sjajno živjelo. Ostaje samo starije stanovništvo, a mladi, premda, kako priznaje, ne odlaze daleko, ipak napuštaju selo. „Ovdje je nekoć cvao život. Ja sam ’56. godište i sjećanje me služi. Na krizmi nas je 100-tinjak bilo, pet područnih odjeljenja četverogodišnje škole…, a narod je onda počeo odlaziti i sada je ovo pust kraj“, priča Josip ističući kako je „tragedija što se ništa ne radi“.
„Ovdje se narod bavio poljoprivredom i stočarstvom. Ovaj kraj, brdski dio, više stočarstvom, a ovaj dolje pri Blatu poljoprivredom. U drugoj polovici 1970-ih radili su se plastenici, narod je fino živio od toga. Život je cvao do ’76. i ukidanja uskotračne pruge Čapljina – Dubrovnik jer je čovjek bio okrenut toj pruzi, tu je radio i pribavljao sredstva za život. Tada je počelo iseljavanje koje je pojačano krajem 1977. kada je oformljena općina Neum“, pripovijeda ovaj župljanin objašnjavajući kako narod nije daleko išao, nego najčešće u Čapljinu, Metković, Ploče i južnije do Dubrovnika. Na iseljavanje je utjecala i loša cesta koja Hrasno povezuje s Čapljinom, a koja nije ni danas u boljem stanju. Prometnica Stolac – Neum nije mnogo utjecala na njih jer su okrenuti Čapljini o kojoj ovise na sve načine.
Ipak, Josip priznaje kako „Bogu hvala danas živi dobro“. „Imam dva sina, rade u Ljubuškom i Dubrovniku, a jedan i živi sa mnom. Nitko o meni ne ovisi, žena i ja smo u mirovini. Na zemlji radim samo za se’ jer i godine polako dolaze, životne sile slabe. Malo košnica, pčela i tako“, skromno govori, ali dumo pokazuje naranče i limun koje su plod Josipovih ruku.
Ističe kako ga nije strah na svojoj grudi čekati starost jer „rodni kraj vuče“. „Tu su uspomene iz djetinjstva i one vuku čovjeka. Mislim da će opstati ovaj kraj, iako je malo mladih koji ovdje grade svoj život“, zaključuje naš sugovornik.
Više od 60 duhovnih zvanja
Župa Hrasno je tijekom svoje povijesti iznjedrila 62 duhovna zvanja. Od toga je 31 svećenik i redovnik, kao i jedan sjemeništarac koji je umro tijekom priprave za svećeništvo. Ženskih zvanja je 30. Od ukupna broja živih je 34: 15 svećenika i 19 redovnica.
Od živućih duhovnih zvanja na području BiH djeluju: don Pero Pavlović u Rotimlji, don Martin Njavro u obiteljskoj kući u Hrasnu, don Ivo Šutalo u Čeljevu, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu don Milenko Krešić, don Mladen Šutalo u Neumu, don Marko Šutalo u Kruševu, don Tomislav Ljuban u Mostaru, generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije don Nikola Menalo i don Antonio Krešić u Mostaru.
Budućnost svetišta
Upravo zato, otkriva nam župnik, on želi pozornost usmjeriti na svetište. „Treba razgraničiti župu i svetište – ovo je biskupijsko svetište Kraljice Mira, svetište Trebinjsko-mrkanske biskupije. Ja kuću ne bih popravljao, nego idem na to da ovo bude duhovni centar. Najradije bih kamp-kućicu jer se lako održava i u njoj imam sve što mi treba. Ne treba mi građevina, ali ako idemo dugoročno, mislim da ima budućnosti. Možda se zavaravam, ali vjerujem da ovo mjesto ima budućnost u smislu okupljanja hodočasnika“, iznosi nam don Vinko planove objašnjavajući zatim kako mu nadu daju pokornička hodočašća u korizmi koja su dobro posjećena. „Tu zna biti 3 000 ljudi. Smatram da treba planirati što sa svetištem – ili ga dokinuti ili oživljavati.
Ali ima budućnosti. Jer ovdje mnogo ljudi prođe, svrati, ali ima i namjenskih hodočasnika. Ti vidiš da se ljudi mole Bogu. Ne traže ništa od mene, ali dođu. Obave križni put privatno, male skupine. Sad je moderan biciklizam, pa je i takvih sve više. Jednostavno imaju svoje rute i ponekad pitaju mogu li prespavati pa razapnu svoje šatore u dvorištu jer ima vode, a i toalet…“, opisuje čuvar svetišta ističući kako „daleko od toga“ da podcjenjuje župu, ali svetište bi moglo imati više uspjeha u okupljanju vjernika.
Vjernička nastojanja
Uz te ideje, pa kokoši, povrće i med – jer je pčelar više od 20 godina – don Vinko planira nabaviti i svinje. Tako, uz obnovu kuće gradi i veliki kamin u kome će pripravljati ručak za župljane, posebice, kako ističe, prve nedjelje u mjesecu. I ekipa Katoličkog tjednika dobiva poziv, uz naglasak: „Ozbiljno, već sam najavio župljanima da ćemo imati zajedničke objede.“
Pozdravljamo dobrog domaćina i cijeli hrašanjski kraj. Osunčani krš ovoga dijela Hercegovine uskoro ćemo zamijeniti zimskim zrakom Bosne, a kada buka Sarajeva nadjača naše misli, znat ćemo da nas Kraljica Mira uvijek čeka skrivena u brdima, među lipama i brijestovima, u tišini koja će sabrati naše osjećaje; u Hrasnu koje opstaje baš kao i njegov narod koji ne zna “što će dragi Bog dati”, ali ustraje.
[adrotate banner="8"]