Čuješ li zov svoje djece Hercegovino?
Moje srce plače za tobom zemljo mila.
Gubiš, najiskrenije ljude, sanjare, najpametnije, najhrabrije, gubiš najbolje radnike. Bliski smo, ali od tebe napravise najprljaviju, neciviliziranu, korumpiranu zemlju. Čuješ li zov svoje djece Hercegovino?
Ti ćeš uvijek biti naša majka, a blagdane koje provedemo sa tobom biti će premalo.
Imaš najukusniju hranu na svijetu, ali je to gorak zalogaj u ustima onih što počinju sa nule. Imaš lijepo more, planine, doline i nizine ali to jos ne moze dati kruha. Tvoje sunce, vinogradi, smokve samo mi nanose još veću bol jer znam da su tamo, a nas tamo nema.
Ljut sam na tebe Hercegovino, što si nas samo tako pustila. Ljut sam što se nisi borila za nas, jer mi smo vodili borbu da u tebi ostanemo.
Ali tvoje ime je tolilo jako da nemoze srce podijeliti na dvoje. Bili ovdje, bili tamo, srce je jedno i kuca samo za tebe.
Neki ljudi te zele učiniti crnom, ali dok je nas ovdje i nas dole ti ćes biti jaka, ponosna. I koliko god glumili da te vole, koliko god te pljačkali, ti ćeš se poput Fenixa vraćati.
Hvala ti što postojiš.
( Tekst je napisan u orginalu Calabriji) Napisala ga je jedna talijanska migrantica.
[adrotate banner="8"]