FOTO: Graditeljski unikati: Sedmi magazin bivše Duhanske stanice odolio zemljotresima i ljudskom jalu
Uz dva vodopada – Kravicu i Koćušu, na jedanaestoimenoj rijeci koji se pri kraju svoga puta slijevaju u jedno Trebižat, Ljubuški se može pohvaliti i s dvije monumentalne građevine – tvrđavom hercega Stjepana i sedmim magazinom nekada najveće duhanske stanice u Bosni i Hercegovini. Što više stariji žitelji Ljubuške krajine znali su s ponosom reći da je taj sedmi magazin, najveći „duvanski magacin“ na Balkanu. S ponosom, jer su znali da su ga praktično gradili gotovo svi žitelji Ljubuškog koji se tada protezao i na dijelove nekadašnjeg kotara, a današnjih općina Čitluk, Grude, te Posušje. To je ujedno i jedini ostatak monumentalnog kompleksa koji se prostirao na prema prostornom planu 8,7 hektara površine, a građen je od 1879. do 1950. godine.
Nema što ‘ sedmi’ kako su ga proizvođači duhana zvali, nije gazilo u zadnjih četvrt stoljeća, koliko je pljački i paljevina pretrpio od neprijatelja ljepote i civilizacije. Dijelio je sudbinu svoje subraće po Hercegovini, koje su odreda rušili, pljačkali, palili…, kao da to sve njihovi preci nisu radili i sebe u to ugradili. Metkovcima, Vrgorčanima, a ni Imoćanima takvo što na pamet nije padalo. Nekoliko mladih Ljubušanki i Ljubušaka je na prenamjeni prostora, a time i kompleksa Duhanske stanice u Ljubuškom, za diplomske radove na studijima arhitekture dobilo izvrsne ocjene. Ali tko je mario za mladež, tko je mario za magazine, naišla je kobna privatizacija i sa njome sitnosoptvenički interesi i narodski kazano „ode mast u propast“.
Posebno je simptomatična noć u kojoj su gorjeli peti i šesti magazin, te Odmaralište kako se zvao objekt radničke menze. I ne samo radnička u tom objektu su objedovali i saditelji duhana kad bi dovezli „žuto zlato“ na predaju, gosti Duhanske stanice pa i pojedini građani Ljubuškog. Te noći 14. studenog 2013. godine bila je takva južina da se ni barut nije mogao zapaliti, što znači da su počinitelji u noći kad nikom nije drago biti vani, koristili neka druga zapaljiva sredstva. S druge strane noći s „teškim“ južinama bile su kao stvorene za „mečanje“ duhana što je podrazumijevalo njegovu pripremu za otkup. Zahvaljujući takvim južinama duhan se nije morao skidati u podrume i na druge načine pripremati za „vagu“, kako se u cijeloj Hercegovini zvao otkup duhana.
Dakle, bila je to ujedno i simptomatična i paradoksalna noć, gori Duhanska kad je mučno i vatru u štednjaku lučom zapaliti! Na kraju ostao je samo ON, Sedmi magazin. Devastiran i opljačkan, bolji poznavatelji njegove unutrašnjosti vele da je tu bilo objekata kao što je Fermo zavod, odnosno postrojenje za fermentaciju duhana koja su se mogla lako kao staro željezo prodati, samo im nije jasno kako se i na koje načine sve to moglo iznijeti iz prostora Duhanske stanice, čije kapije su bar formalno, bile zaključane.
Na sreću ljubitelja ljepote i tradicije nekima, odnosno nekome je doteklo pameti, tri petine nekada prostrane Duhanske stanice „potpisivanjem ugovora o prijenosu stečenih prava između grada Ljubuškog i Vlade Županije zapadnohercegovačke, koje je upriličeno u rujnu (2023. g. op. a.), veliki zapušteni prostor oronule i gotovo razrušene zgrade u središnjem dijelu Ljubuškog su, nakon trideset godina, vraćene Ljubuškom“. Potom je na sjednici Gradskog vijeća Ljubuškog osnovan Savjet regulacijskog plana „Duhanska stanica Ljubuški“. Potom je od u požaru uništenih zgrada uklonjen šut, a ostao je samo Sedmi „magacin“ – lijep, moćan i prkosan. Trenutačno je bez sumnje najljepša građevina u Ljubuškom. Da je riječ o posebnoj građevini govori i podatak da je preživio i seriju potresa 1961. s epicentrom u Gornjim Brelima od 6 – 6,9 stupnjeva po Richterovoj magnitudi. Tada su se odlamali kameni blokovi s obližnje Buturovice, rušile kuće, stanovništvo iz tog dijela grada preselilo u objekte osnovne škole u podnožju, a on je kao i njegova subraća iz doba Austro-Ugarske, su ostali uspravni i bez vidljivih „rana“.
S obzirom da je prešao sedamdeset godina postao je kulturno dobro, na koje ni njegovi arhitekti više nemaju pravo. Kako smo uspjeli ustanoviti od ljudi koji dugo pamte, građen je u razdoblju od 1947. do 1950. godine. Nije samo moćan i lijep, kao i sve s planom rađene kamene građevine, nego i način njegove gradnje zaslužuje poštovanje današnjih generacija. Ljudi su ga zidali i kamene blokove klasali o „svojoj hrani“! Naravno, posao su nadzirali odabrani majstori dobro bi im bilo znati imena, a ostalo su radili seljani – proizvođači duhana, što je u to vrijeme bilo bar 90 posto žitelja Ljubuškog kotara. Na rad se išlo po rasporedu, po selima, pa kad te zapadne. Navodno je projektiran za Austro-Ugarske, a izgrađen tridesetak godina poslije povlačenja K und K carevine.
Što drugo reći nego kao jedan od potomaka ljudi koji su ga gradili, priželjkujem njegovu postupnu obnovu, od krova kojeg treba najprije riješiti, pa do poda i korištenje u druge svrhe. Ostatak najvećeg otkupnog ureda duhana u BiH, uređenjem za koje se po uzoru na kulu hercega Stjepana na sličan način mogu osigurati sredstva, sam po sebi ja atrakcija, a u perspektivi kao sličan, ali puno manji objekt u Metkoviću, može se preurediti u gradski muzej i objekte slične kulturne i društvene namjene…
Tekst i foto: D. Musa
[adrotate banner="8"]