Reakcija na članak „Bećirović u Washingtonu o Sarajevskoj hagadi: Muslimani su je spasili od nacista i velikosrpske agresije“ mora započeti razdvajanjem činjenice od njezine interpretacije jer upravo u toj razlici nastaje prostor za političku upotrebu povijesti, napisao je na platformi X poznati glazbenik i politički analitičar židovsko-hrvatskih korijena, Frano Yehuda Kolonomos Martinčević, u osvrtu na Bećirovićev govor u Wshingtonu, precizno dekonstruirajući opasnost političke instrumentalizacije prošlost.
Reakcija na članak „Bećirović u Washingtonu o Sarajevskoj hagadi: Muslimani su je spasili od nacista i velikosrpske agresije“ mora započeti razdvajanjem činjenice od njezine interpretacije jer upravo u toj razlici nastaje prostor za političku upotrebu povijesti.
Povijesna… pic.twitter.com/ezJyrg2j6M— Frano Yehuda Kolonomos Martinčević (@FYMartincevic) March 25, 2026
Povijesna činjenica o spašavanju Sarajevske hagade tijekom 2. svjetskog rata je dobro dokumentirana i neupitna. Pojedinci su, riskirajući vlastite živote, zaštitili židovski artefakt od nacističkog progona i time ostavili trag moralne hrabrosti koji nadilazi vrijeme i kontekst, podsjeća Frano Yehuda Kolonomos Martinčević i nastavlja:
-Hagada je snažan simbol upravo zato što pokazuje da su u najmračnijim vremenima pojedinci poput Derviša Korkuta, tadašnjeg glavnog knjižničara i kustosa Nacionalnog muzeja, bili spremni riskirati za kulturno i duhovno nasljeđe druge zajednice. Korkut je Hagadu sakrio ispod odjeće pred nacističkim generalom, odnio je kući, a zatim predao muslimanskom hodži u jednoj planinskoj džamiji, koji ju je sakrio pod podom ili u knjižnici džamije. Slično tome, tijekom opsade Sarajeva 92.–95. Hagadu su spasili muzejski djelatnici – multietnički tim predvođen direktorom Enverom Imamovićem – riskirajući živote pod granatama i prenijevši je u trezor Narodne banke.
Ona ne dokazuje moralnu superiornost bilo kojeg kolektiva niti potvrđuje tezu o sukobu civilizacija, nego upravo suprotno: pokazuje da je Bosna i Hercegovina prostor u kojem su se kulture istodobno sudarale, preplitale i u određenim trenucima spašavale jedna drugu – uz paralelnu stvarnost kolaboracije, nasilja i nacionalizma.
Upravo zato problem nastaje u trenutku kada se ta konkretna povijesna epizoda prevodi u kolektivnu identitetsku tvrdnju. Kada se kaže da su „muslimani spasili Hagadu“, tada se pojedinačni činovi moralne odgovornosti pretvaraju u simbol kolektivne zasluge. Time se ne izgovara otvorena neistina, ali se mijenja struktura značenja jer se povijest počinje koristiti kao resurs za sadašnje potrebe. Moralna hrabrost pojedinca postaje implicitni moralni kapital zajednice.
U tom smislu, Bećirovićev govor slijedi prepoznatljiv obrazac u kojem se stvaran i dokumentiran čin spašavanja širi u širi kolektivni narativ te se implicitno povezuje s današnjim političkim pozicioniranjem Bošnjaka kao žrtve propagande. Time se ne dovodi u pitanje sam čin spašavanja, nego način na koji se on interpretativno proširuje i koristi. Upravo tu dolazi do pomaka iz povijesti u politiku.
Dodatno problematično postaje povezivanje spašavanja Hagade s formulacijama o „velikosrpskoj agresiji“ jer se time različiti povijesni slojevi stapaju u jednu jedinstvenu liniju značenja. 2. svjetski rat i ratovi 90-ih imaju svoje specifične uzroke, aktere i kontekste i njihovo retoričko povezivanje ne doprinosi razumijevanju, nego služi stvaranju kontinuiteta političke interpretacije. Hagada u tom procesu prestaje biti povijesni artefakt i postaje simbol unutar suvremenog diskursa.
Kao Židov iz Sarajeva ne vidim u Hagadi potvrdu kolektivne nevinosti bilo koje zajednice niti dokaz moralne superiornosti. Vidim svjedočanstvo da su u svakom vremenu postojali pojedinci koji su bili spremni zaštititi druge, kao i oni koji su sudjelovali u progonima i nasilju. Ta razlika ne slijedi etničke ni vjerske granice i upravo zato ne može biti pretvorena u identitetski argument.
Ako se želi očuvati dostojanstvo sjećanja, potrebno je zadržati tu razliku između činjenice i njezine interpretacije. Spašavanje Hagade zaslužuje priznanje kao čin ljudske hrabrosti, ali ne može služiti kao temelj za kolektivne moralne zaključke. Povijest ne postoji kako bi potvrđivala naše narative nego kako bi ih ograničavala i podsjećala na odgovornost koja nadilazi svaku političku upotrebu.
Upravo zato najveća odgovornost danas ne leži u tome da se povijest ponavlja, nego u tome da se ne pojednostavljuje. Jer onog trenutka kada se složena povijest pretvori u jednu politički korisnu rečenicu, prestaje biti sjećanje i postaje narativ. A narativi se, za razliku od činjenica, uvijek mogu prilagoditi onome kome u tom trenutku trebaju./HMS/
