Pokušaj ubojstva ili samoubojstva, prometna nesreća, nesretni slučajevi, katastrofe s većim štetama i/ili ljudskim gubicima, sve su to teški događaji zbog kojih se u odgojno-obrazovne ustanove šalju timovi za psihološke krizne intervencije. A njihovi izlasci na teren, kako u osnovne, tako i u srednje škole, posljednjih su pet godina, na opću žalost, sve učestaliji. Svjedoče tome i podaci nedavno objavljeni u Večernjem listu iz istraživanja koje je među učenicima prošle školske godine proveo Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu o sve većoj nesigurnosti, depresiji i anksioznosti mladih.
Prema istraživanju, 20 do 30 posto učenika ima ozbiljne simptome depresivnosti, anksioznosti i stresa, dok je četiri posto mladih pokušalo samoubojstvo, a 20 posto učenika priznalo je da se namjerno samoranjavalo – svi ti učenici u vrijeme provođenja istraživanja, tijekom protekle školske godine, tek su počeli svoje srednjoškolsko obrazovanje i pohađali prvi razred srednje škole.
Strah, ljutnja, noćne more…
Upravo takvo alarmantno istraživanje prati i statistika koja svjedoči o intervencijama kriznih timova koji dolaze na poziv ravnatelja u škole u svim nemilim situacijama – u onima kad učenik digne ruku na sebe, pa do onih situacija kad u razredu vlada strah kao što je to bio slučaj u vrijeme potresa u Zagrebu i Petrinji, što je također bio razlog intervencije stručnjaka koji čine krizni tim. Naime, samo ove godine krizni timovi u cijeloj Hrvatskoj imali su 46 psiholoških kriznih intervencija. Gotovo dvostruko više nego što ih je bilo 2016., 2017., 2019. i 2020. godine. Ipak, ova godina nije u posljednjih pet godina najteža za krizne timove, koji su imenovani u svakoj županiji kako bi bili na raspolaganju u svim školama – jer je najviše njihovih intervencija bilo u 2021. godini, kada su ukupno upisali 51 kriznu intervenciju. Usporedbe radi, u 2017. godini krizni timovi imali su 21, a 2019. godine, prije početka koronakrize i stresa kojem su bili izloženi učenici, 25 intervencija. Koje god godine izašli na intervenciju u škole, članovi kriznih timova pak svjedoče da su najčešće traumatske reakcije učenika vrlo intenzivan strah, bespomoćnost, tjeskoba, ljutnja, nemogućnost koncentracije na učenje ili igru, zaboravljanje, razdražljivost, smušenost, poremećaji apetita i spavanja, noćne more, glavobolje, grč u želucu, teškoće s disanjem. Iako iz Ministarstva obrazovanja, ali ni iz kriznog tima, ne iznose detalje i razloge intervencija, osobito ne za najgoru, 2021. godinu, kako neslužbeno doznajemo, riječ je o sve više učenika koji su bili uplašeni zbog posljedica koje je prouzročio potres na petrinjskom području, gubitaka koje su proživjeli zbog potresa, ali i sve više učenika koji su se u svome razredu susreli s gubitkom vršnjaka koji su odlučili dići ruku na sebe. Iako se mnogi roditelji koji su se susreli s radom kriznog tima uglavnom požale kako su zapravo takvi timovi premalo i prekratko u razredu u kojem interveniraju, iz Ministarstva obrazovanja poručuju kako psihološka krizna intervencija nije psihoterapija, nego preventivni postupak u cilju sprječavanja dugoročnih posljedica kriznog događaja.
I stručnjaci ‘sagore’
– Timovi za psihološke krizne situacije nakon dolaska u školu pružaju početnu podršku zajednici pogođenoj kriznim događajem u obliku konzultacija te primjenom specifičnih psiholoških postupaka pridonose ublažavanju psiholoških posljedica kriznog događaja i pomažu u procesu opravka, ali među ostalim osiguravaju edukaciju s područja stresa, traume i psiholoških kriznih intervencija – poručili su iz Ministarstva obrazovanja. A da taj posao nije nimalo lak, svjedoči i podatak da Ministarstvo redovito mora financirati edukacije djelatnicima obrazovnog sustava koji sudjeluju u radu kriznih timova, a koje provodi Društvo za psihološku pomoć, s obzirom na to da djelatnici teško nose teret kriznih intervencija, pa često i kod njih dolazi do sagorijevanja ili gubitka volje za sudjelovanjem u radu timova. Naime, Društvo za psihološku pomoć počelo je provoditi krizne intervencije još 1995. godine, a od te početne godine pa do kraja školske 2016./2017. godine svi ti stručnjaci intervenirali su više od 350 puta nakon kriznih događaja u brojnim školskim ustanovama – i svima je najteže raditi u razredu koji zbog nesretnog slučaja izgubi učenika.
vecernji.ba
[adrotate banner="8"]
