Planine i na njima ljudi: Donijeli je na planinu kao bebu, danas pravi vrhunski sir i završava strojarstvo
Izbili smo u sumrak, kada zadnje planinke i planištaci na planinama sjeverozapada Hercegovine, imaju puno posla. Gornje Bare, odnosno Farmu obitelji „Čuljak- Mujić“, pronašli smo zahvaljujući susretljivom Mili Banožiću, koji u Austriji zarađenu mirovinu uživa u rodnom kraju. Dok se svojim terencem probijao kroz kišama izlokani kamenjar, Mile veli:
„Tom obitelji se cijeli Gradac ponosi, toliko su vrijedni i uzorni da svakome mogu biti primjer“. Kad smo sagledali što, kako i koliko rade, zaključili smo da može i cijeli Široki Brijeg. Ne pretjerujemo, vidjeli smo, razgovarali, ostali iznenađeni nekim činjenicama, a prva od njih bila je kad nas je glava obitelji Mirko u žurbi uputio na Kristianu. Pomislili smo da je to neka starija dama, a na naše iznenađenje iz kuće je izišla mlada djevojka, kasnije doznadosmo, studentica pete godine strojarstva u Mostaru. Razgovor je tekao na uhu melodičnoj zapadno-hercegovačkoj ikavici za koju lektori ili urednici, nemaju razumijevanja.
„Mi smo došli ovdje 1998. godine. Na planinu sam stigla kada sam imala tri mjeseca. Ja sam najstarije dijete, rođena sam krajem četvrtog, izveli su me u sedmom, a roditelji su na planinu izišli u šestom mjesecu. Od tada svako ljeto smo ovdje bili, nikad nije ono da smo otišli na more, znaš, ne, ovdje se bilo i radilo. Poslije mene rođena su dva brata i mlađa sestra, svi smo ovdje odrastali. Izlazili smo početkom šestoga, kad smo pošli u školu malo kasnije dok nam škola dođe kraju, tako da svi možemo ovdje biti, da možemo svi skupa raditi“, kaže Kristiana o svom i životu svoje obitelji na planini, pa na upit što sve radi nastavlja:
„Mužnja mlijeka i proizvodnja sira, kravljeg i ovčjeg. Baš kad je srce ljeta, sedmi mjesec, bude pola ovčjeg, pola kravljeg mlijeka, sada se ovce ne muzu, zasušile su, pa bude samo kravlji jesenski sir, to nam ostaje taman za Božića, za prodaju. Ovaj što smo preko ljeta kupili taj je već prodan“.
-Vidimo, zaduženi ste za spravljanje sira, kako teče taj proces?
-Ima više načina, mi uglavnom kuhamo mlijeko, malo radi kajmaka, da možemo skupiti i maslo napraviti, a i dobro je da malo bakterija iz mlijeka iziđe da se od sirovog sir ne pravi odmah. Mlijeko se ugrije do sedamdeset stupnjeva, onda se pusti da se prirodno hladi, evo recimo uvečer što pomuzeš skuhaš, do određene temperature, skineš, ujutro se to ohladi, pokupiš kajmak i zasiriš. Prije se pravilo domaće sirište, mi sad koristimo u prahu, iz Zagreba naručimo, ne treba toga puno. Ujutro pokupiš kajmak, ali mlijeko ne smiješ hladno siriti, ponovo ga griješ da se umlači od prilike do 35 stupnjeva zasiraš ga, promiješaš, pustiš da se samo stvrdne, kad surutka iziđe na vrh promiješaš i samo cijediš. Kad ocijediš surutku u šerpu onda stavljaš u krpu i pod kamen, stisneš dobro da sve iziđe iz njega. Kad to završiš onda stavljaš sir u „baturinu“, to je veća mješina napravljena za prvo soljenje sira, prije odlaganja u mješinu za sušenje. Sir izrezan na komade stavljaš i soliš. Tu sir stoji dok ne vidiš da možeš napuniti mješinu, od prilike tjedan dana. Onda se napuni druga mješina koja je za sušenja, tu stavljaš soliš i dobro zbijaš i sve tako dok mješinu ne napuniš i povežeš. Kad to završiš mješina ide u mlikar, taj prostor je hladniji nego druge prostorije, napravljen je za sira, pa je i klima ugodna. Tu sir treba stajati najmanje dva mjeseca. Međutim, u nas sir ne može dočekati ni dva mjeseca, ljudi dođu. traže… Najveća prodaja je u devetom mjesecu. Kupaca ima sa svih strana, najviše ljudi koji nas znaju Široki i okolica, pa Mostar, Posušje, pročuje se dobar sir.
„Ja sam počela musti ručno i dan danas isto muzem, kad sam bila treći osnovne, deset godina“, kaže Kristiana i dok smo se čudili primadona očito skladnog obiteljskog orkestra nastavlja: „Samo krave, nisam ovce, ćaća muze ovce. Svatko ima svoj posao, mi djeca muzemo krave, ćaća i mater ovce, mama nagoni, a otac muze. Ovog ljeta smo imali od prilike oko 500 svojih ovaca, desetak krava, ima tu posla“, veli Kristiana te na upit imaju li muzilicu za krave, nastavlja:
„Imamo muzilicu, ali nismo je na planinu nosili, mala nam štala, ima puno grla, nema prostora za muzilicu. Nemamo još struje u štali, a treba i vodu dovesti, pa smo mi skontali da nam je brže pomusti ručno nego s muzilicom. Mi djeca smo sve naučili raditi sve od mužnje do vožnje traktora“, uz osmjeh konstatira Kristina ističući da je „nije sramota reći što radi“.
Glava obitelji otac Mirko uz mužnju ovaca obavlja i sve teže poslove, majka Ankica je zadužena za cjelodnevno čuvanje ovaca, uz Kristianu brat Antonio studira elektrotehniku u Splitu, treća godina, sestra Antonia je srednjoškolka ljeti čuva kuću u Gracu, brat Kristian je elektrotehničar trenutno radi u Austriji, slobodne dane koristi kada je obitelji pomoć potrebna, a uz njih je i tetka Silvana. Međutim, na upit o budućnosti ove farme Mirko kaže:
„Ja sam djecu savjetovao da završe škole. Nije to zbog posla od kojega živimo, već zbog činjenice da nemamo prostora za širenje. Većina ljudi te podržava, ali ima i zavidnih, ako stoka preko nečijeg pređe, slijede prigovori. I onda što je tu je, uglavnom oni su tako odgojeni da sve znaju raditi“, konstatira Mirko Čuljak vlasnik Farme „Čuljak-Mujić“, čiji je odgovor ujedno i uputa za razmišljanje onima koji vode poljoprivrednu politiku.
Tekst i foto: Dušan Musa
[adrotate banner="8"]