Ranč Miška Goluže u Stocu: Pero na djedovini uzgaja jelene i poručuje “ovo je meni za gušt”
Nikada nije mogao zamisliti da će svoje umirovljeničke dane provoditi na zemlji svojih predaka, u blizini Stoca, hraneći i brinući se o jelenima. Za sebe kaže da je u mladosti bio nemirnog duha, uvijek u pokretu, proputovao je Europu, posjetio i Ameriku. Ipak, najbolje godine svog života odlučio je provesti u miru, slijedeći vlastita pravila.
“Čovjek, kako stari, sve više osjeća potrebu da se vrati svojim korijenima. Cijeli život bio sam neki šef, direktor, a kada je došla mirovina, rekao sam: ‘Dosta. Ne mogu više, želim mir’”, prisjeća se Pero Goluža, nekadašnji šef Agencije za zaštitu okoliša, danas umirovljenik koji uživa u jednostavnom životu po vlastitim pravilima.
– Oglas-
Baš kao u pjesmi …
Životinje je uvijek volio, ali o jelenima nije znao baš ništa. Sad ih ima pet i predstavljaju mu veliko zadovoljstvo. Njegova neobična priča započela je 2018. godine, kada je odlučio kupiti prva dva jelena lopatara, Roka i Cicibelu.
“Baš kao u pjesmi … To je bilo ka u priči, Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje…Nekada sam volio svirati gitaru i pjevati. Oliverove pjesme su mi ostale u srcu, pa su imena nekako sama došla”, kaže nam Pero sa smiješkom.
Danas na svom ranču uzgaja jelene lopatare, paunove, pse i jednog konja kojega često daje u terapeutske svrhe susjedu. Ranč nije otvoren za svakoga – tamo su dobrodošli samo njemu bliski ljudi, oni koji poštuju njegov mir i spremni su prihvatiti njegova pravila.
”Vjerujte mi samo rijetki mogu doći. Povremeno nekim bližim članovima obitelji dozvolim da ovdje proslave dječji rođendan. Ovo je meni za gušt. Baš uživam ovdje”, govori nam Goluža dodajući kako mu je kći jednom predložila da na ranču otvori manji restoran i primi posjetitelje.
‘Nema šanse draga kćeri’
Sa smiješkom priznaje kako je njen prijedlog odmah odbio: ”Predlagala mi je kći da to malo komercijaliziramo, otvorimo restoran. Rekao sam joj nema šanse. Ovo je moj gušt, ljubav i gušt. Nema tu nikakve ekonomske računice”.
Ipak, priznaje da ponekad napravi iznimku.
“Toliko ljudi dođe, stanu autima da slikaju jelene. Priđu ogradi, pa jedno do dvoje pustim unutra. Ali ne želim to. Ovo je moj mir, i želim da tako ostane”, govori.
Provođenje vremena u prirodi, posebno šetnje hrastovom šumom koja ga okružuje, omogućuju mu da se udalji od svakodnevnih briga i uroni u tišinu. Kada poželi društvo, uvijek su mu blizu sin i obitelj u Neumu, kao i prijatelji u Stocu i Mostaru.
“Ovo je lijepa lokacija, imam nekoliko prijatelja u blizini koje mogu posjetiti kad god poželim. Sin i obitelj su mi u Neumu, pa ih povremeno obiđem. Također, imam vilu tamo koju izdajemo. Kad poželim, nađem se s prijateljima iz Stoca ili Mostara na kavi ili marendi. Ali ovdje sam tijekom cijele godine,” objašnjava.
Lukav plan
Ističe ovdje ga uvijek čeka mir.
“Imam pet jelena – baš onoliko koliko mi nije teret, a donose mi neizmjerno zadovoljstvo. Svakog jutra kada ih posjetim, strpljivo me čekaju i jedu mi iz ruku. Uopće nisu zahtjevni. Pustim pse da trče uokolo, a priroda ovdje pruža nevjerojatan osjećaj slobode i tišine, bez ikakvog uznemiravanja”, govori dodajući da bi mu bilo teško ovo napustiti ako ikad bude morao.
“Ovo mjesto iskreno volim, i bilo bi mi jako žao da ga jednog dana, kada mene više ne bude, prodaju,” kaže Pero otkrivajući nam lukav plan koji je smislio kako bi to spriječio. “Razmišljam da tamo u ćošku napravim sebi grobnicu – pa tko bi onda ovo htio kupiti kad sam ja tamo?” dodaje kroz smijeh.
– Oglas 2 –
[adrotate banner="8"]