Vlado Ševo, čuvar stada na pašnjacima Hercegovine: Biti pastir je posao koji se mora voljeti

Na planinskim pašnjacima sjeverozapada Hercegovine susret sa svakim planištarom (sezonskim stočarom) donosi nova saznanja o tom tradicijskom poslu, nekad vrlo važnom za opstanak stanovništva zapadne Hercegovine, piše Večernji list BiH.

 

Najveće stado

 

Upravo takvo bilo je i jednodnevno druženje s Vladom Ševom iz Hamzića kod Čitluka koji na Poljinama iznad Svinjače čuva, po slobodnoj procjeni, ove sezone najveće stado ovaca na planinama. Obitelj Ševo ima oko 390 svojih ovaca, plus još brojnije stado od pobočara (kućanstava koja planištarima uz naknadu daju svoje stada na ljetnu ispašu).

 

– Nije to mali posao, nego velika briga – primjećuje Vlado krećući s bratićem Mirkom na jednodnevnu čobaniju. S razlogom jer, uz svoje, Ševe paze i na ovce tridesetak pobočara s prostora čitlučke općine i Ljubuškog. Svatko od njih očekuje da mu se vrate sve ovce, i to dobro ugojene. Da bi se to postiglo, treba, narodski kazano, otvoriti četvere oči, paziti ih od vuka, medvjeda i zmija koje su također velika opasnost.

Naravno, i planištar ima i svoj interes da ovce budu što bolje jer će onda davati više mlijeka, čiji je krajnji proizvod sir, jako tražena delicija na prostorima gdje Hercegovci žive, od sjevera Kanade do Australije, da okolne zemlje ne spominjemo.

Uz druženje s pastirima taj dan snalažljivi Ahmet koji već trinaest godina radi za obitelj Ševo bio nam je vodič kroz planinu Lib. Ljepotu toga prostranstva teško je opisati, to treba vidjeti. Uglavnom, Vladu i njegova sinovca sreli smo iza podneva na Štitaru, odnosno Štitar planini, općina Posušje, čiji najveći vrh izrasta do 1469 metara iznad mora. Sumirajući poziv koji je odabrao prije četvrt stoljeća, Vlado kaže:

 

– Ovo ne može raditi svatko. Kao i u drugim zanimanjima, kako bi bio uspješan i opstao, i ovaj posao treba voljeti. Samo onaj tko ovo voli može prihvatiti sve tegobe i njegove dobre strane. Tegobe su što svaki dan moraš kilometrima hodati za ovcama da bi se one napasle. Ne možeš ovcu iz dana u dan goniti “po istom tragu”. Ako su danas bile ovdje, sutra im moraš tražiti novu pašu i tako iz dana u dan. Opet, lako je kad je lijepo vrijeme, ali kad u planini počnu kiše, a magle se spuste, ne vidiš ni ovce, a kamoli opasnost koja može vrebati. Ne žalim se, ali naglašavam da ovaj posao moraš voljeti da bi u njemu trajao. Ovo je dugoročan posao, ne možeš ga bazirati na velikoj potražnji za suhim ovčjim sirom iz mijeha, pa da veliš: “Čuvat ću ovce dvije-tri godine, uzeti nešto novca i onda ići dalje.” Nema toga, svi koji su tako razmišljali, nisu dugo trajali. Nema: “Ovo hoću, ovo neću.” Priskače se jedno drugom u pomoć čim si svoje završio, samo se tako može uspjeti, a ja uspjehom smatram trajanje u ovom poslu – kaže Vlado te primjećuje:

 

– Samo sita ovca daje mlijeko, zato ne možeš, što se kaže “od oka pustiti ovce na pašu”. Ovci treba tražiti najbolje paše. Sada je to lako jer nema puno nas planištara, a nekada je bilo velike gužve, pa i svađa na pašnjacima – prisjeća se naš sugovornik.

 

Rušenje stereotipa

 

Da priču ne duljimo, Brotnjaci se, dakle, ne bave samo vinogradarstvom kakav stereotip vlada, nego su i uspješni stočari. A što se Štitara tiče, to je visinska zaravan na kojoj se upravo završava vađenje krumpira, mrkve, cikle i drugih za to područje tipičnih kultura.

Dušan Musa/ Vecernji.ba