Ne samo danas, nego već dugi niz godina, gotovo od samog sloma prethodnog nedemokratskog poretka, ali pogotovu danas, pred slobodne i demokratske izbore, kada se treba založiti za svoj nacionalni interes kroz političku, a to znači demokratsku zrelost, važno je imati potpuno jasnu svijest o važnosti legitimnog predstavljanja. Za Hrvate je to pitanje njihovog opstanka kao političkog naroda, a što im je po prvi put u povijesti zajamčeno Daytonskim ustavom kroz status „konstitutivnog naroda“.
Piše: Prof.dr. Ugo Vlaisavljević za Hrvatski Medijski Servis
Narodi ne postoje drukčije u polju moderne politike nego kroz svoje predstavnike
Ako jedan od tri konstitutivna naroda ne može imati svoje predstavnike u samom vrhu državne vlasti, onda je taj narod ispao iz matrice demokratskog predstavljanja na ključnom mjestu pravno-političkog poretka, onda je on istisnut iz same sfere politike i gurnut u zapećak.
Narodi ne postoje drukčije u polju moderne politike nego kroz svoje predstavnike. Drugim riječima, ako jedan narod nema svoje predstavnike u nekoj od najvažnijih državnih i političkih institucija zemlje, onda on tamo doslovce i ne postoji. Svaki poredak koji označimo odrednicom „nedemokratski“ u svojim političkim forumima i državnim tijelima ima sve osim – naroda. Naravno da ti forumi i ta tijela nisu bez ljudi i uvijek se to pripadnici nekog naroda ili više naroda. Upravo zato je važno stalno imati na umu razliku između pripadnika i predstavnika naroda. Tek ovi drugi ispunjavaju uvjet postojanja demokratskog poretka. Kao što privid tog poretka uvijek stvaraju oni pripadnici nekog naroda koji tvrde da su njegovi predstavnici (često već samim tim što su njegovi pripadnici).
Međutim, razlika je ogromna i lako ju je uočiti: pripadnik se najčešće postaje pukim rođenjem, a za predstavnika je potreban čitav jedan demokratski pravno-politički poredak koji osigurava slobodne i demokratske izbore. Veoma duga i burna politička i pravna povijest stoji iza konačnog postavljanja ovog temelja svih temelja moderne državnosti.
Pripadnost uopće nije uvjet
Lažni predstavnici nekog naroda također iza sebe imaju neki funkcionirajući državni sustav, neki oblik predstavničke demokracije, ali, dakako, manjkav ili defektan. Zato su oni po pravilu nametnuti predstavnici, iako mogu nesumnjivo biti njegovi pripadnici. I oni bi htjeli da nisu tek pripadnici danog naroda i nipošto ne svode svoju ulogu predstavnika na pripadnost. Međutim, upravo tu se pojavljuje bitna razlika između lažnog i istinskog demokratskog predstavnika, razlika koju, kako se čini, mnogi građani ove zemlje, sutrašnji glasači, ne uviđaju: za lažne ili nametnute predstavnike pripadnost narodu je nužan uvjet, dok za legitimne predstavnike to uopće nije ili ne mora biti nikakav uvjet.
Legitimni predstavnik nekog naroda može po svojoj pripadnosti biti bilo tko, jer je jedini uvjet njegove legitimnosti da ga je izabrala većina tog naroda po svojoj slobodnoj volji i sukladno svojim političkim interesima.
Ako je lažni predstavnik uvijek nametnuti predstavnik, onda se između naroda koji bira i onoga koji je izabran uvijek upliće neka treća instanca, naime netko tko doista bira i za koga je izabrani predstavnik vjerodostojan, „legitiman“. Prigovor o nelegitimnosti nekog predstavnika je stoga uvijek osporen od onog tko je uistinu izvršio izbor i tko za sebe prisvaja punu legitimnost. (Dovoljno je pogledati tko u stvari osporava prigovor o nelegitimnosti hrvatskog člana Predsjedništva.) A taj onda oduzima pravo tom i tom narodu da uopće bira svog predstavnika ili da bude jedini koji je za to pozvan. Dakle, u jednom slučaju je nelegitiman predstavnik, a u drugom slučaju je sam narod u čije ime se postavlja prigovor o nelegitimnosti – nelegitiman. Nije li u svakoj obrani lažnih predstavnika hrvatskog naroda upravo tom narodu osporeno pravo da sam bira svoje predstavnike?
I nelegitimni predstavnici imaju svoj legitimitet
Novija povijesti ove zemlje nam je pružila gorko iskustvo praktične realizacije dvije načelne mogućnosti osporavanja ili krivotvorenja legitimnog predstavljanja: ili jednom narodu drugi narod bira predstavnike ili je to neka vlast iznad naroda koja to čini po svojoj volji i u svome posebnom interesu. Jučer je hrvatske predstavnike u državnim institucijama birala komunistička partija, a danas to čini bošnjačka glasačka većina. I u jednom i u drugom slučaju su Hrvate predstavljali Hrvati, ali Hrvati za koje se znalo da neće zastupati interes većine svoga naroda.
No, što je to interes ili opredjeljenje većine nekog naroda? Je li to zbilja ono što na nekim aktualnim izborima hoće mnogi pripadnici hrvatskog naroda? Upravo to je pitanje koje se na posebno zaoštren način postavlja povodom nametanja narodu predstavnika koji bi trebali biti „njegovi istinski predstavnici“. Važno je primijetiti: nelegitimni predstavnici nisu predstavnici bez ikakvog legitimiteta. Lažni predstavnici se u javnosti uvijek predstavljaju, od onih koji imaju moć da ih nametnu, kao legitimni, na ovaj ili onaj način, ali nikad na način koji im u danom trenutku dodjeljuje većina njihovog naroda. Ovaj legitimitet koji dolazi iz drugog izvora, od drugih političkih aktera, predstavlja se kao neka vrsta „višeg“ legitimiteta. Pa su tako nametnuti ili nelegitimno izabrani predstavnici hrvatskog naroda izabrani – u najvišem interesu tog naroda! Ne bi se to događalo da većina Hrvata navodno nije sklona pogrešnom izboru. Hrvati su tako, radi njihovog najvišeg dobra, ne samo marginalizirani nego prikazani kao politički malodobni, ako već ne kao zli i pokvareni.
Ne čudi onda da se hrvatskom narodu stalno očitavaju lekcije o pravom i istinskom legitimitetu političkog predstavljanja. Danas su to „svi građani“, a jučer „radni ljudi i građani“ te „zbratimljeni narodi“. Titoizam je bio režim vođen idejom da je u najvišem nacionalnom interesu svakog „konstitutivnog naroda“ da sam ne bira svoje predstavnike. Upravo opetovano isključivanje hrvatskog naroda iz demokratskog predstavljanja ukazuje koliko je živo nasljeđe tog nedemokratskog režima u kojem nijedan državni dužnosnik nije bio legitiman, dakle, izabran na slobodnim i demokratskim izborima. Lako je onda objasniti zašto poslijeratnim bosanskohercegovačkim „ljevičarima“, koji još ništa nedemokratsko nisu otkrili u jednopartijskoj diktaturi, nelegitimno predstavljanje Hrvata smeta koliko i bošnjačkim radikalnim nacionalistima.
Lako je riješiti pravorijek Europskog suda
Boriti se u ime Hrvata za legitimno predstavljanje znači boriti se za ostvarenje svog temeljnog ustavnog prava da kao ravnopravan politički narod imamo u državnim tijelima i političkim forumima predstavnike koje je većina Hrvata izabrala na slobodnim i demokratskim izborima. Važno je da je tom kandidatu na izborima ukazano većinsko povjerenje, a takvo povjerenje u načelu može zadobiti i onaj tko uopće nije Hrvat, ali nipošto i onaj koji neće raditi u hrvatskom nacionalnom interesu. Već su to pokazali vodeći ljudi hrvatske političke i akademske elite: upravo na temelju svijesti o važnosti i uvjetima legitimnog predstavljanja, pravorijek Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, o potrebi promjene slova Ustava kako bi svi mogli biti kandidirani bez diskriminacije, može biti lako usvojen. Ako bi ova dvojica famoznih tužitelja za diskriminaciju mogla uvjeriti većinu Hrvata da će ispuniti hrvatske nacionalne interese kao što su jučer bošnjačke, ništa u načelu ne stoji na putu da ih sutra ta većina prihvati za svoje legitimne predstavnike. Uopće se ne moraju busati u prsa da su „veliki Hrvati“./HMS/
