Izumitelj slavnog revolvera Samuel Colt, kako bi imao monopol na tržištu oružja, darivao je 11-godišnjm sini važnoga kongresnika luksuzni personalizirani pištolj. Milorad Dodik nije za takvo što imao potrebe. Uzdao se u stari dobri dolar i Trump mlađi ukazao se u Banjoj Luci.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Kao tko zna kakva senzacija po bh. medijskom prostoru (a i šire…) promiče se posljednjih dana priča o predizbornom lobiranju Milorada Dodika u SAD. Vijest je to, baš kao stari vic, zapravo „s bradom“, budući da je općepoznata. Na njoj su (još!), obračunavajući se u rujnu s Elmedinom Konakovićem, potencirali Bakir Izetbegović i Fahrudina Radončić i mediji pod njihovom kontrolom. Na čemu im – možda?! – ne treba ni zamjeriti.
Cvijanović malo navratila u Bijelu kuću
Jer, tako se, eto, namjestilo. Naime, krajem rujna kada je eresovski vožd, po tko zna (zapravo, vidjet ćemo malo kasnije, zna Schmidt!), koji put sjedio u Kremlju s Vladimirom Putinom, šef bh. diplomacije slikao se s UFC borcem (i s, doduše, bratom muslimanom!) Khamzatom Chimaevom.
Uz to, nekoliko dana prije ove – za tzv. probosance – (zabrinjavajuće) koincidencije, Željka Cvijanović kavenisala je 21. rujna u Bijeloj kući s pouzdanicom Donalda Trumpa, šeficom njegova Kabineta Susie Wiles, čija je kćerka Katie, inače, sredinom kolovoza pohodila Banju Luku.
Novo je, istina, u ovoj eto ekskluzivi The New York Timesa, to što su u finišu predizborne kampanje Dodikovu SNSD-u pomagali James Blair i Chris LaCivita, prema tome njujorškom medijskom ugledniku dvije ključne osobe u stožeru američkoga predsjednika. Uz to, dokumenti Foreign Agents Registration Act (Zakon o registraciji stranih agenata) pokazuju kako tvrtka bivšeg Trumpovog operativca Alexa Garcije radi za RS za 35 000 dolara mjesečno. Prema NYT-u, Garcia je dogovorio sastanak između Cvijanovićeve i Wiles. Važno je to otkriće, jer inače smo vjerovali kako se Cvijanovićeva zatekla u Washingtonu i odlučila malo navratiti u Bijelu kuću. Tako da ide…
Od koga je Baja mogao izgubiti?!
Bila bi, makar ovome potpisniku, ova priča – čak! – i zanimljiva kad bi izborna utakmica u Republici Srpskoj bila dramatična. Ali – od koga bi to Dodik mogao izgubiti na domaćem terenu?! Od banjolučkog gradonačelnika? Pa, dok se eresovski neprikosnovenik igra s velikim dečkima, s političkim seniorima, Draško, taj nekadašnji sarajevski miljenik, je još u kategoriji kadeta. Još će mnogo Vrbasa proteći dok Stanivuković ne zaigra sa seniorima.
Nije, dakle, Bajin SNSD imao od koga izgubiti. Američka veza, ili veze tome doživotnom predsjedniku Srpske u sjeni, trebala je, prije svega, zbog „crne liste“. To je, kao što su se uvjerili (i) oni koji su ga već vidjeli i u zatvoru i u povijesnoj ropotarnici, uspješno apsolvirao.
U budućnosti, vašingtonski lobisti mogu mu ruke dati u nekim – vjerojatno i većim – projektima, koje, inače, i ne krije promičući mitsku Drinu kao neprirodnu granicu. I, o čemu bi u sarajevskoj političkoj čaršiji i pripadajućim joj medijima konačno trebali ozbiljnije razmisliti. Ozbiljni političari moraju znati – poglavito nakon ove Dodikove lekcije/lekcija – kako funkcionira lobiranje. Ozbiljno! Nije se dovoljno, a i to nemušto, pouzdati u dijasporu koja to radi, istina, domoljubno, ali ne i – profesionalno.
Novac i – što ono još?!
Ali ne samo zbog glasovita – i istinita! – američkoga poučka kako nema besplatnog ručka, nego posebice zbog jednog starog, ali nezaboravljenoga Amerikanca, lobista, Marcusa Hanna. Riječ je voditelju predsjedničke kampanje Williama McKinleya 1986. koji je kazao: „U politici su važne dvije stvari. Prva je novac. A, druge se ne mogu sjetiti!“ I, jasno, McKinley je postao 25. predsjednik SAD.
Ipak, primjer lobističke beskrupuloznosti izumitelj je slavnog revolvera s rotirajućim bubnjem Samuel Colt, koji je – bilježe američke knjige starostavne – očajnički nastojao početkom 1850-ih godina od Kongresa ishoditi produljenje trajanje patenta za svoj samokres na još sedam godina, što bi mu osiguralo apsolutni monopol na tržištu oružja. I, ‘ajde što su on i njegovi pouzdanici dijelili posebno gravirane pištolje senatorima i kongresnicima… No Colt je darovao luksuzni pištolj i 11-godišnjem sinu jednog utjecajnoga kongesnika kako bi dobio očev glas.
Malo sushi, malo – ček
Eresovski vožd nije – nema potrebe! – darivao Donalda Jr. Trumpa coltom, ili, ne daj Bože, kakvom (srpskom) kuburom, kad je ovaj u travnju – poslovno – pohodio Banju Luku i usput napao Europsku uniju, dobro znanim vokabularom svoga oca. Jedino čime je impresionirao predsjednikova sina bilo je to što su u jednom banjolučkom restoranu na meniju bili (stari) srpski specijaliteti: sushi role (u raznim kombinacijama), bao bunsi (na pari) i tacos. Jasno, ček koji je prethodio ovoj ekskurziji maloga Donalda nećemo spominjati.
Cijeneći to što mu je pripazio sina, Trump je, odgovarajući na istragu NYT, nonšalanto, nakon, istina maloga premišljanja, uzvratio kako nije bilo nikakva sukoba interesa u sudjelovanju njemu bliskih suradnika u završnici bh. predizborne kampanje. Točka!
Uz, ipak, opasku kako je Dodika ovih dana najbolje definirao gotovo zaboravljeni Christian Schmidt, nazvavši ga političkom životinjom prve garniture.
„Nije mu teško ništa napraviti. Prema vlastitim tvrdnjama, sjedio je Vladimiru Putinu u krilu sigurno 30 puta. S druge strane, zahvaljuje američkoj administraciji što ga je ‘oživjela iz političke smrti’ nakon ukidanja sankcija”, kazao je bivši visoki predstavnik, kojega je „politička životinja“, baš kao i predšasnike mu, s (ciničnim) smiješkom ispratila do izlaznih vrata. Zalupivši ih s treskom.
Previše suglasnika
Čudi me, međutim, to što je u ovoj, umalo aferi, poprilično ispod radara prošao tekst portala Politico u kojemu su podijeljene reakcije i poruke republikanaca-operativaca s terena, dok u SAD traje napeta i neizvjesna predizborna kampanja. Opći međuizbori su, naime, 3. studenoga, a, navodno, republikanci ne stoje baš najbolje.
Dakle, jedna od poruka glasi: „Mi se ovdje borimo za goli život, a ovi likovi u nekoj tamo zemlji sastavljenoj od previše suglasnika za koju nitko nikada nije čuo, uzimaju stotine tisuća dolara i govore svima nama da se smirimo jer oni sve drže pod kontrolom.“ To je, dakle, američki odnos prema Tisućljetnoj i Nedjeljivoj.
Kako bilo, makar sad, nakon onoga silnog sušija s umakom od dolara, znaju gdje je Republika Srpska i koliko uistinu suglasnika ima. Jedanaest, naime! Istovremeno, gdje je „zemlja za koju nitko nikad nije čuo“ zna (makar) brat Khamzat.
Daj što daš!/HMS/
