Kad nešto ne vidimo dobro, a to znači jasno i razgovjetno, kaže Descartes, ili je predaleko ili preblizu. Ima jedan fenomen, čini se tipičan sarajevski, koji je možda nedovoljno uočljiv jer je vidljiv kao prst pred okom. Otkriva ga jednostavno pitanje: tko su najpopularniji i najutjecajniji, u medijima najprisutniji politički analitičari? Odgovor bi neupućene mogao iznenaditi: književnici!
Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević za Hrvatski Medijski Servis
Književnici kao politički analitičari
Svakodnevno, ali doslovce svakodnevno, u sarajevskim medijima kao oni koji su najpozvaniji da daju kritički sud o tekućoj politici defiliraju studenti i profesori književnosti, magistri i doktori, sveučilišni profesori, a također i pisci, ljudi koji su stekli ime u književnom stvaralaštvu. Za jedne je dovoljna akademska titula, a za druge da su objavili neku zbirku poezije ili kakav romančić – i eto ih na sceni, jer to je prag kompetencije koji se računa. Nikakvo poznavanje suvremenih političkih teorija, nikakav studij politologije ili političke filozofije, nikakvo znanje koje ima veze sa znanošću i znanstvenim istraživanjem. Što je to što se onda računa, osim odvažnosti i samouvjerenosti da se govori o onome što se ustvari ne zna?
Prije nego što odgovorimo na to pitanje, treba reći da se ipak nešto zna, da je sa svakim nastupom književnika-analitičara pokazano neko „znanje“, a slušatelji i gledatelji ostali uvjereni da su saznali nešto što je trebalo znati. Obično se „zna“ ono što se nagađa i pretpostavlja, a ti ljudi to umješno rade, jer oni svoje znanje crpe iz „povjerljivih izvora“ ili, još prije, iz svog književno-umjetničkog kapaciteta da zamisle stvari na vrlo uvjerljiv način koji inače nikomu ne bi pale na pamet. Stoga kad analiziraju ono što se dogodilo, oni ili govore ono što ionako svatko zna ili se pohvale da su zapazili ono što nitko nije (jer oni znaju čitati između redova), ali najveći dojam ostave kad govore o onomu što bi se tek moglo dogoditi, što bi moglo biti kad bi bilo: e tu im nema premca! To, dakako, opija publiku željnu senzacija i stavlja ih na listu najomiljenijih sugovornika u medijima. Po tomu se razlikuju od popularnih analitičara-novinara, koje običan narod voli jer mu laskaju govoreći mu ono što ionako zna, ali voli to čuti kao potvrdu „svog vlastitog mišljenja“. Sjetimo se da je jedan od glavnih Aristotelovih prigovora demokraciji bio ovaj veliki utjecaj demagoga.
Neosporna je prednost književnika i književnih teoretičara u političkoj analizi njihova maštovitost. Ali, nije to ono što se najviše računa. Važniji je njihov humanizam, njihovo dojmljivo čovjekoljublje, plemenite vrijednosti za koje se zalažu u razdoblju mržnje, nasilja i krvoprolića. Riječ je o plemenitim ljudima koje treba vidjeti i slušati, od njih učiti. Sarajevski mediji nude publici ove ljude kao uzore morala, kao odgajatelje, a njihove političke analize treba, prije svega, da služe u edukativne i odgojne svrhe. Nije toliko važno, ako uopće, što će u konkretnom slučaju reći, koliko da opet budu javno predstavljeni takvi kakvi su: bolji od svih drugih, ljudi kakvi bi svi drugi trebali biti. Zato je glavni kriterij odabira vodećih političkih analitičara: koliko je netko dobar kao čovjek, koliko je u stanju javno pokazati svoje ljudske vrline. Uredništva sarajevskih medija tako nastupaju kao povjerenstva za moralno-politička pitanja, za prijem po podobnosti u radni odnos.
Humanistička inteligencija u medijima i politici
Angažiraju se već angažirani intelektualci, isključivo ili uglavnom humanistička inteligencija. Ako su među njima pjesnici i pisci vodeći – teško je naći iole afirmiranog pisca a da nije javnosti već ponudio svoje političke komentare – ne treba previdjeti ni druge koji pripadaju toj istoj skupini. Nazovimo ih spisateljima-humanistima u širem smislu, u koje treba također ubrojiti redatelje i scenariste, kazališne i filmske djelatnike, profesore umjetničkih akademija i umjetnike, mnoge iz društvenih i humanističkih znanosti: povjesničare, jezikoslovce, sociologe, psihologe…
Ne radi se uopće o tomu da sumnjamo u moralne kvalitete tih ljudi, jer bi se time postavili u povjerenstvo iznad sarajevskog povjerenstva. Štoviše, ne sumnjamo niti da bi ih trebalo često predstavljati široj publici. Međutim, ono što je tu doista sporno jeste njihovo postavljanje u polje politike i to na instancu s koje se kritički sudi o zbivanjima u politici. Ovo premještanje s jednog mjesta na drugo (nazovimo to sarajevskom rokadom), s mjesta gdje „dokazani humanisti“ imaju što reći na mjesto gdje drugi, oni koji su doista kompetentni, imaju što reći (ali su istisnuti ili uklonjeni), uglavnom je neprimjetno, perfidno i, naravno, ima štetne posljedice. To je jedan od glavnih razloga zašto je situacija u medijskom Sarajevu tako loša: od amaterizma i površnosti, političke nepismenosti, do ideološke ostrašćenosti i zatucanosti. Pokazalo se da narodu tamo nema tko objasniti u kakvom državnom ustrojstvu je jučer živo, danas živi i u kakvom bi mogao ili trebao sutra živjeti, jer ni temeljni pojmovi i koncepcije suvremene političke teorije nisu nikada uvedeni u političku analizu, a kamoli u javno mnijenje. Jer to nisu kategorije plemenitih ljudi, lokalnih djelatnika i stvaratelja u kulturi, koji su najpozvaniji da im svakodnevno tumače političku zbilju.
Nedvojbeno je da je tu na djelu veliki politički ulog, a danas je to nacionalni interes. Kada govorite o Čovjeku i borite se za Čovjeka ili Slobodu, onda tu nema „podjela“ i onog opasnog prefiksa „etno-“ koji prijeti „našem društvu i našoj državi“. Puno bi se sad moglo navesti floskula koje koriste sarajevski politički analitičari da ne bi ništa bitno, a to znači realno, rekli o tekućoj političkoj zbilji. Njihova prava uloga je doista politička u najprizemnije smislu: oni služe kao blještava fasada da prikriju ono što je postavljeno kao krajnji cilj i što se ostvaruje kao svakodnevno djelo onih snaga i aktera koje (doduše, samo izvana) prepoznajemo kao „političko Sarajevo“. Političke analize kojima se narod kljuka i nemaju dugog cilja nego da ga uvjere da se političko Sarajevo zalaže za najviše ljudske vrijednosti. Za to nema boljih jamaca od naših priznatih spisatelja (koji inače nemaju pojma o politici).
Politička uporaba gadljivosti prema politici
Ovakvo mešetarenje s humanističkom inteligencijom nije palo s neba. Riječ je o starom obrascu naslijeđenom iz titoizma, kada je politici također trebala blještava fasada iza koje se ne vidi zbilja jednopartijske diktature. Deklarativni humanistički poredak je grozničavo nalagao deklamacije osvjedočenih humanista, da bi pokazao svoje „ljudsko lice“. Uistinu je velika medijska pozornost bila pridavana književnicima i umjetnicima i ne čudi da su i oni sami sebe smatrali veoma važnima. U novom, postkomunističkom poretku nije tu trebalo ništa puno promijeniti, pogotovu gdje je povijesno naslijeđe prethodnog režima bilo dovoljno jako i žilavo. No, ipak, ne treba previdjeti razliku: prije ovi „kulturnjaci“ nisu bili „politički analitičari“. Oni su politici služili na posredan način; nisu bili izravno uvučeni u političko polje. Što će reći da su postali još važniji nego prije.
Međutim, to nipošto ne znači da su oni sada postali nekakvi političari. Zanimljivo je kako su ovaj put uvučeni u političko polje, tj. kako su medijski angažirani i eksponirani. Naizgled paradoksalno: tako što nipošto ne prihvaćaju da budu „u politici“, da uprljaju svoje blijede spisateljske ručice blatom svakodnevne politike. Njihova najveća uporabna vrijednost za politiku jeste što su gadljivi prema politici. Kako bi rekao Nietzsche: njima njihova fiziologija, osjet ukusa i probavni trakt, izaziva odvratnost prema svemu što je u političkoj realnosti. S velikom mukom, točnije mučninom, prihvaćaju da govore o toj realnost, ali samo tako da joj strogo i uz neskriveno zgražavanje sude s uzvišenog mjesta svoje kreativne osame.
Lijepe duše kao veliko zlo
Ne iznenađuje onda omiljeni književni postupak sarajevskih političkih analitičara (i nekih drugih iz manjih sredina): da političku zbilju uvlače u svoj fiktivni svijet i onda kada su pozvani da o njoj javno govore. Pogledajte njihove kolumne i komentare o političkim događajima i akterima iz svakodnevnice. Gotovo uvijek ćete naći neku paralelu s radnjom ili likovima nekog romana ili poetskog svijeta, ili makar nekog filma (jer naš narod puno ne čita). To im omogućava da svoju političku analizu vode kao književno-kritički ogled, često kao predavanje na satu iz lektire. Koje će aktere iz zbilje povezati s kojim romanesknim likovima je uvijek stvar njihovog osobnog animoziteta ili naklonosti, jer oni su ti koji se pitaju, autori književnog teksta. Često su njihove političke teme samo povodi za osobne obračune i za veličanje svoje sujete, ali uvijek i samo protiv ozloglašenih neprijatelja sarajevske sredine. Oni nikad ništa ne riskiraju, što će reći da su prije svega oni ti koji nas uvjeravaju u harmoničnost i idiličnost Kotline. A to također pretpostavlja da su prvi koji se nemilosrdno obračunavaju s onima koji bi takvu sliku na bilo koji način mogli ugroziti. Njihov oportunizam bode oči: sve mogu staviti na kocku, ali nipošto ne i naklonost sarajevskih medija (dakle, svoju moralno-političku podobnost).
Na kraju sve što napišu ili kažu u svojoj političkoj analizi je veličanje samoga sebe. Njih uglavnom pozivaju da komentiraju najnovije događaje, da odgovore na pitanja novinara. Zato je kanonska forma njihove političke analize: intervju, čak i kada pišu članke. Jer uvijek je to u formi: ja mislim, ja vjerujem, ja pretpostavljam, ja znam… Ja, ja i samo ja… (Indikativno je ono „ja moram reći“ koje stalno čujemo umjesto „trebam, trebalo bi“, jer je tu razvidno što se od dotičnog očekuje, a što bi on možda mogao iznevjeriti, pa se koleba u svojoj odlučnosti…). Toliko su sebi važni da iz njihovih objava ili nastupa gotovo uvijek možemo saznati koja su im omiljena književna djela, koje pisce vole i koje fiktivne junake pamte te što su i sami u novije vrijeme pročitali i napisali.
Sve ovo je priča o „lijepim dušama“ političkog Sarajeva, kao o njegovom velikom zlu. Bar smo to mogli naučiti od Hegelovog prokazivanja takvih plemenitih ljudi./HMS/
