Šaptač konjima iz Čapljine zarađuje kruh u Austriji
Da život doista piše romane, upućuje i gastarbajterska priča Igora Vukančića. Čapljinac Igor je radio kao konobar dok se nije, u potrazi za boljom zaradom, našao u Austriji, gdje je u okolici Beča, uz pomoć rodbine, našao posao iz snova – njeguje konje.
Ustvari, poput Roberta Redforda u filmu “Šaptač konjima”, odnosno Toma Brookera, junaka istoimenog bestselera pisca Nicholasa Evansa, Igor i doslovno priča s konjima. Na upit kako izgleda posao “šaptača konjima”, Igor kaže: ”Radim na privatnom imanju, farmi koja ima 27 raznoraznih vrsta konja, od malih ponija tzv. haflingera, do sportskih velikih konja, srednjih, raznoraznih naravi, jedni odlaze na natjecanja, drugi služe za rekreacijsko jahanje.
Konje pazim, hranim, izvodim na pašu. Ima malih, pnija, ali i gromnih konja, visokih 187 centimetara, svakakvih naravo, kao i ljudi”, priča Igor, visok oko 170 centimetara, pa nastavla kako on već tri godine ne uspijeva da mu četveronožni kolosi jedu iz ruku”.
Straha, dodaje, ne smije biti.
”Prvo štu su me naučili kad sam došao na taj posao bilo je ne smiješ se bojati konja.Konj to osjeti, ako se ti bojiš, onda je on neposlušan, želi pobjeći, podivljati. Ako si opušteniji, imaš nešto pri rucu za nahraniti, neke žitarice, voće, mrkvu, jabuke, onda su dobrodušni”, kaže Igor, a zatim na opasku da i konji vole mito, nastavlja: ”Moglo bi se reći.
Moj radni dan počinje i šest i pol, slijedi hranjenje, nakon čega konji puste da pola sata ili sad jedu žitarice, voće, mrkve, jabuke, sijeno travu…a onda se izvode vani u tzv. kopele, ograđene strujom. Izvodim ih dva po dva, za štikovima. Na ispaši budu do ručka, pasu, trče…onda se poslije podne odvode na ručak, ponovno je hranjenje, između izvođenja i uvođenja slijedi čišćenje, treba se sve izbaciti, ubaciti, počistiti… Moje radno vrijeme se kreće od 6.50 do 13.30, dakle 6-7 sati dnevno. Na poslu se smjenjujem s bratom u turnusima od po tri mjeseca”, kaže Igor.
Farme konja brojne oko Beča, ističe Igor, funkcioniraju poput maina za jahte, izdaje se mjesto na farmi – staji, a konji su različitih vlasnika.
Na upit kako s njima komunicira Igor kaže: ”Iz početka nije bilo lako, nisam znao riječ, dvije njemačkog, bio sam primoran naučiti, tako da sam ono osnovno naučio, već se poprilično sporazumijevam. Posao je takav da se jezik i ne mora znati, zna se što treba raditi – nahrani, očisti, izvedi uvedi, uvijek je ista rutina posla, svaki dan”.
Međutim, za vrijeme dok radi, Igor i doslovce razgovara s konjima, evo i zašto: ”Razgovor je vrlo bitan, vrlo bitan, pogotovu s konjima koji su nemirniji. Dosta toga ovisi i o vremenu, ako je vjetar, puše, kiša, grmljavina, konji su onda divlji, doslovno. Ne svi ima razlike, recimo stariji konji su uglavnom mirni, s njima se lako iziđe na kraj, nema problema, dok ovi mlađi, kao i kod ljudi, što je mlađe to je divlje, što je konj stariji, on je mirniji s njima nema nikakvih problema”, piše Večernji list.
Na konstataciju novinara da su konji meteropati kaže da je to točno. ”Upravo tako, kad je vrijeme loše, tipa vjetar i kiša, onda se mora posebice paziti, strašljive su životinje. Ako je neki konj jako uznemiren, moraš mu prići s njim porazgovarati, da on osjeti da si uz njega. Tako je i kad radiš u štali, bez obzira konji jeli ili stajali, trebaš im nešto govorit. Vole oni blizinu čovjeka”, naglašava Igor, te na upit na kojem jeziku razgovara s konjima – hrvatskom ili njemačkom, uz osmjeh dodaje: ”To je njima svejedno, bitno je da te čuju!
Ne možeš doći među njih, pa šutjeti, to ih uznemiri, treba s njima pričati, nekima treba i šaptati, onda su oni zadovoljni, mirni, krotki…”, zaključuje Igor.
Dakle, umjesto našim ljudima najčešće suđene bauštele, Igor je dobio posao o kojem nikada nije ni razmišljao. Čak su i konji za njega bili misaona imenica, a sada se s njima druži. Kaže da se može štošta naučiti, čak i od konja, a pogotovu njihovih vlasnika.
Bez obzira koliko bogati bili, kada dođu obići ljubimca, svi su isti, čiste, timare, izbacuju đubrivo… Zanimljivo, dok u BiH kovački posao izumire, u Austriji su potkivači konja na cijeni, tim se poslom bave isključivo Austrijanci, a zarede su ”masne”.
[adrotate banner="8"]