Nakon promjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine hrvatske su sigurnosno-obavještajne službe pretvorene u sluganski servis Haaškoga tribunala, a mnogi visoki državni dužnosnici provodili su pogubnu državnu politiku samooptuživanja te su povijesnim krivotvorinama teretili vlastitu državu, sustavno progonili branitelje i diskreditirali nevine ljude
Razgovarao: IVICA MARIJAČIĆ, Hrvatski tjednik
Na početku dva klasičnih pitanja: prvo, što Vas je potaknulo na pisanje knjige Kad istina progovori i, ako postoji opravdan motiv za nju, zašto baš sada, praktički 30 i više godina nakon svršetka rata?
Motiv za pisanje knjige bio je da ostavim vjerodostojno svjedočenje o, za mene, bitnim događajima vezanima za Domovinski rat, kao i svjedočenje o određenim bitnim događajima i procesima nakon rata, a posebno nakon promjene vlasti 2000. godine, kada su branitelji izloženi sustavnim progonima s ciljem podjele odgovornosti za nametnuti nam rat i pisanje nove povijesti vezane za obranu od velikosrpske agresije i oslobađanja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naglašavam da sam u knjizi pisao o događajima čiji sam bio izravni sudionik i vjerodostojan svjedok. Dodatni mi je bio motiv ostaviti zapisano i potkrijepljeno autentičnim dokumentima svjedočanstvo o oslobodilačkim operacijama hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini, počevši od “Cincara”, Zime “94”, “Skoka 1 i 2”, “Ljeta 95”, “Oluje” u južnom sektoru, “Maestrala” i “Južnoga poteza”. Navedenim vojnim operacijama hrvatskih snaga (HV i HVO) u BiH, oslobođen je teritorij Bosne i Hercegovine, bihaćka enklava spašena od sudbine Srebrenice i srpsko političko vodstvo u Beogradu prisiljeno na mirovne pregovore koji su rezultirali Daytonskim, odnosno Pariškim mirovnim sporazumom. Hrvatske snage pod političkim vodstvom dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška svojim su djelovanjem i uz znatne žrtve dale ključni prinos okončanju rata i očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Kako godine prolaze, iz političkoga se Sarajeva sve češće osporava prinos RH u oslobađanju BiH; s ciljem nametanja krivnje i provođenja unitarističke politike Hrvatsku se opetovano proziva kao agresora te lažno optužuje da je planirala podjelu BiH.
Drugo uobičajeno pitanje glasi: o ratu u BiH napisano je bezbroj knjiga čiji su autori sa svih sukobljenih strana. Što ova knjiga nudi čitateljima u odnosu na ostale objavljene iz pera hrvatskih autora o ratu u BiH, a što druge nemaju?
Na žalost, s hrvatske strane nema dovoljno knjiga o tim povijesnim ratnim događanjima i procesima čiji su autori izravni sudionici događanja i osobe koje su bile na izvorima donošenja odluka. Više je objelodanjeno knjiga čiji su autori povjesničari koji su napisali vrijedne knjige, ali njima često nije bila dostupna cjelovita dokumentacija iz toga razdoblja te nisu bili sudionici sastanaka na kojima su donošene ključne odluke. Ja sam pisao knjigu utemeljenu na iskustvima dužnosti koje sam obnašao, pomoćnika načelnika glavnoga stožera HVO-a i pomoćnika ministra obrane HVO-a u vrijeme oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga, te aktivnoga sudionika mnogih ključnih sastanaka održanih u tom razdoblju. Potičem i druge kolege i časnike da pišu knjige o Domovinskome ratu i tako daju prinos očuvanju istine – u suprotnome noviju će nam povijest pisati često i oni kojima samostalna Hrvatska nije bila cilj.
Kakve su reakcije na knjigu iz hrvatskih, a kakve iz bošnjačkih krugova? Po našim spoznajama neki nisu dobro primili objavu ove knjige. Je li to istina i zašto?
Ja nisam pisao knjigu da bi se ona nekomu svidjela, nego da bih ostavio vjerodostojno napisano svoje svjedočenje o bitnim događajima vezanim za Domovinski rat kao i o određenim procesima nakon Tuđmanove smrti i politike detuđmanizacije koja je brutalno provođena nakon 2000. godine. U knjizi sam objavio i preslike autentičnih dokumenata iz toga razdoblja kao priloge o temama o kojim sam pisao. Mogu reći da je knjiga postigla znatne pozitivne reakcije, promocije u Mostaru, Zagrebu i Ljubuškom bile su odlično posjećene, uz pozitivne ocjene knjige što su ih dali povjesničari. Bilo je i nekih pojedinačnih negativnih reakcija koje su prvenstveno produkt nezadovoljstva pojedinaca koji su u knjizi spominjani. Dogodio se i slučaj morbidne klevete na društvenim mrežama moje malenkosti i kolege Dragana Čuljka (aktualnoga predsjednika udruge UDOOHOS iz Ljubuškoga), što ju je napisao nekadašnji časnik HOS-a Hercegovine Stanka Primorca Ćane. Taj je slučaj preuzeo naš odvjetnik tako da će navedena kleveta dobiti sudski epilog. Ja ću u svakom slučaju nastaviti rad na drugoj knjizi u kojoj ću dodatno i vjerodostojno pisati i o ratnom HOS-u u Bosni i Hercegovini, a nikakvi pokušaji diskreditacije izmišljotinama pojedinaca koji imaju snažne osobne interese da se ne propituje inflacija “ratnih časnika HOS-a” u BiH neće me u tome omesti. Dosadašnjim i mogućim budućim klevetama bavit će se odvjetnici. U istini je moć, a istina očito nekima nije u interesu.
Reintegracije Podunavlja ne bi bilo bez ugrađivanja Herceg-Bosne u Federaciju BiH
Kao hrvatski general porijeklom iz BiH držite li da je hrvatski narod u BiH izišao iz rata u BiH kao pobjednik, a ako jest, je li njegova današnja politička pozicija odraz te političke uloge?
Hrvatski je narod u BiH, zahvaljujući poglavito HVO-u, opstao u ratu u BiH, HVO je kao dio hrvatskih snaga dao golemi prinos u oslobađanju i osiguravanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Hrvati su prvi kroz HZ HB organizirali obranu od agresije te smo HR HB unijeli u Federaciju BiH koja je veći od dvaju entiteta današnje BiH. Bez Hrvata ne bi 1992. bilo moguće uspješno provesti referendum o neovisnosti BiH, Srbi su bojkotirali referendum o neovisnosti. U posljednjih više od dvadeset godina izloženi smo kao najmalobrojniji od triju po Ustavu konstitutivnih naroda kontinuiranoj i sustavnoj majorizaciji koju provode brojčano nadmoćniji Bošnjaci. Bošnjaci su Hrvatima četiri puta birali člana predsjedništva BiH (na sličan način kao Milošević svojedobno Albancima na Kosovu) u liku Željka Komšića koji je u praksi djelovao kao drugi bošnjački član u tročlanome Predsjedništvu BiH. Nastavak iste prakse najavljuju i za ovogodišnje Opće izbore u BiH. To je Hrvatima neprihvatljivo jer nam ugrožava jednakopravnost i temeljno pravo na biranje svojih političkih predstavnika.
Je li morala biti ukinuta Hrvatska Republika Herceg-Bosna. S obzirom na čitav kasniji razvoj prilika, je li to bila kobna pogreška?
Washingtonskim pa Daytonskim mirovnim sporazumom HR HB ugrađena je u Federaciju BiH kao jedan od dvaju BH entiteta. Postavio bih protupitanje: bi li bila provedena mirna reintegracija istočne Slavonije bez ugrađivanja HR HB u Federaciju BiH?
U knjizi se već na početku može pročitati da su Muslimani/Bošnjaci dugo na početku rata 90-ih vjerovali u opstanak Jugoslavije, odnosno zagovarali njezin opstanak i kao takvi nespremni dočekali srbijansku agresiju. Danas iz dijela bošnjačke politike slušamo neprekidne optužbe hrvatskoga naroda i RH da žele dijeliti BiH, odnosno optužbe za agresiju na BiH. Znate sve o početku i kraju rata. Tko je, dakle, spašavao, a tko rušio Bosnu i Hercegovinu, tko to čini i danas?
Treba poći od činjenice da se Alija Izetbegović u razdoblju 1990. – 1991 zauzimao za opstanak decentralizirane Jugoslavije (plan Gligorov – Izetbegović), na što je Milošević uvjetno pristao, ali je Tuđman taj plan odbijao. Činjenica je da je poznati muslimanski intelektualac, akademik Adil Zulfikarpašić, ratni potpredsjednik R BiH izjavio 1993. nizozemskim novinama De Volkskrant da je on uz potporu Alije Izetbegovića tijekom 1991. pregovarao sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji. Činjenica da je mit o sporazumu u Karađorđevu o podjeli BiH kao i sporazum iz Graca strateški plasirani mit. Ni sporazum iz Karađorđeva kao ni sporazum iz Graza nitko do danas nije vidio potpisane. Nasuprot tomu, postoji sporazum potpisan 16. rujna 1993. u Ženevi između Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika uz međunarodne posrednike Stoltenberga i Owena kojim je, konkretno točkom 5., dano pravo na odcjepljenje Republike Srpske i to mirnim putem nakon provedenoga referenduma. Potrebno je naglasiti da se referendum o neovisnosti BiH (održan tek 29. veljače i 1. ožujka 1992.) nije mogao uspješno organizirati bez potpore Hrvata u BiH te neupitne povijesne činjenice da je na zamolbe tadašnjega turskog predsjednika Sulejmana Demirela i uz potporu SAD-a došlo do potpisivanja Splitskoga sporazuma 22. srpnja 1995. kojim je Hrvatska na poziv službenoga političkog Sarajeva prihvatila da hrvatske snage koordinirano s Armijom BiH oslobađaju teritorij BiH. Kao logično nameće se pitanje zašto bi Hrvatska podržala referendum o neovisnosti BiH te oslobađala teritorij Bosne i Hercegovine ako je planirala podjelu te države. Danas unitaristi iz političkoga Sarajeva izmišljaju teorije o hrvatskim planovima o podjeli BiH, a to čine s ciljem homogeniziranja svojega biračkog tijela.
Dok smo mi branili BiH, muslimanski su predstavnici zagovarali opstanak Jugoslavije, a Alija Izetbegović je 1993. godine u Ženevi potpisao sporazum s Momčilom Krajišnikom, kojim je dao pravo Republici Srpskoj na odcjepljenje mirnim putem. Navodne sporazume u Karađorđevu o podjeli BiH kao i sporazum iz Graza strateški su plasirani mitovi za koje često Bošnjaci optužuju Hrvate do danas nitko nije vidio
Pitajte Paragu zašto se priklonio Armiji BiH, a ne HVO-u
Hrvati su se prvi, koliko je poznato organizirali u obrani od srbijanske agresije. Zašto im se nisu pridružili muslimani? Jesu li i u kojoj mjeri participirali u oslobodilačkim operacijama “Čagalj” i “Lipanjske zore”?
Dobro je poznata izjava Alije Izetbegovića i to nakon što je u svibnju 1991. “JNA” uz potporu martićevaca etnički očistila hrvatsko selo Uništa, a 1. listopada 1991. “JNA” spalila i etnički očistila hrvatsko selo Ravno: “To nije naš rat!” Takvu je politiku skupo platio muslimanski narod koji je nespreman dočekao agresiju. Pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka akciju “Čagalj” u lipnju 1992. uspješno su izvele postrojbe HV-a, HVO-a i HOS-a. Tom je akcijom oslobođena dolina Neretve na čapljinskome području kao i Stolac te je osigurana neophodna strateška dubinu za izvođenje akcije “Tigar” u srpnju 1992., a kojom je izvršena deblokada Dubrovnika. Akcija poznata kao “Lipanjske zore” odnosi se na oslobađanje Mostara s okolicom i tu je akciju proveo HVO uz potporu MUP-a HR HB i sudjelovanje postrojbe HOS-a. U postrojbama koje su oslobađale Mostar bio je određeni broj Muslimana koji su djelovali pod zapovjedništvom HVO-a.
I u BiH, kad je riječ o Hrvatima, postojale su u početku dvije vojske, HVO i HOS. Zašto je HOS odbijao pristupiti HVO-u, a radije u Armiji BiH vidio partnera i tko je o tomu odlučivao?
HOS u Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, organizirala je stranka HSP, a predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga potpisivao se kao vrhovni zapovjednik HOS-a. HOS-u su već u ljeto 1991. pristupali dragovoljci u više općina Hercegovine, a nakon toga i u Bosni. Potrebno je naglasiti da je 13. lipnja 1991. na skupu u Ljubuškome vodstvo HSP-a na čelu s Dobroslavom Paragom donijelo Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi NDH na cjelokupnome povijesnom i etničkom prostoru. Lipanjska je povelja bila politička platforma za djelovanje. U BiH je po popisu stanovništva iz 1991. bilo 4.377.033 stanovnika od čega su 43,47 posto bili Muslimani, 31,21 posto Srbi, 17,83 posto Hrvati, 5,54 posto Jugoslaveni i ostatak su činile razne manjine. Da su svi Hrvati u BiH podržavali Lipanjsku povelju, u pitanju je bilo manje od petine tadašnjega stanovništva BiH. U travnju 1992. službeno je formiran HVO, a nakon toga i Armija BiH. HVO je snažno jačao jer ga je organizirao HDZ BiH, stranka koju su gotovo plebiscitarno podržali Hrvati na prvim demokratskim izborima u R BiH. Generalne smjernice za djelovanje HOS-a u Hercegovini određivalo je čelništvo stranke u Zagrebu, a zapovjednikom ratnoga stožera HOS-a Hercegovine imenovan je u prosincu 1991. dotadašnji pročelnik za promidžbu HSP-a Blaž Kraljević koji je bio povratnik iz Australije.
Kako to da Paragi nije smetalo što je tada u vrhu Armije bilo na desetke oficira koji su prije toga u odori JNA razarali Vukovar, Zadar i druge gradove i ubijali Hrvate, a sada nikako nije želio da HOS ide s HVO-om, nego s takvom Armijom BiH?
To je ipak pitanje za Paragu. Činjenica je da su se desetci muslimana, bivših oficira JNA koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske vraćali u BiH te pristupali TO, a nakon formiranja Armije BiH imenovani su zapovjednicima na visokim dužnostima u Armiji. Pa i prvi komandant Armije Sefer Halilović, oficir KOS-a JNA sudionik je rata u Hrvatskoj. Mi u Hercegovini često smo dobivali informacije od časnika HV-a koje smo susretali u raznim prigodama informacije o bivšim oficirima JNA koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, a koji su postavljani na zapovjedne dužnosti u Armiji. Bili su to među ostalima, Nedžad Ajnadžić (sudionik u napadima na Vukovar, danas general u mirovini), Atif Dudaković (danas armijski general u mirovini), Sead Delić (danas armijski general u mirovini) i mnogi drugi bivši oficiri JNA.
Kako je Paraga uspio uvjeriti Blaža Kraljevića da ima negativan odnos prema HVO-u, odnosno da bude za koncept Hrvatske do Drine?
Blaž Kraljević kao mladić je iz Jugoslavije otišao u Australiju i vratio se nakon dugo vremena u Hrvatsku. Bio je nerealni hrvatski idealist koji je smatrao da bi se na referendumu znatan broj muslimana izjasnio Hrvatima. Muslimani su ustavnim promjenama u Jugoslaviji dobili naciju i jasno je bilo da su oni time ostvarili cilj kao narod i bila je iluzija i razmišljati o tomu da bi se oni na nekom eventualnom referendumu izjašnjavali Hrvatima. Previše bi nam trebalo prostora u HT-u da detaljno objasnimo ideologiju, okolnosti i djelovanje HSP-a i HOS-a tih 1991. i 1992. godine. Ima u Hrvatskoj nekoliko knjiga koje vrijedi pročitati da bi se stekla cjelovitija slika. To su: Borba za hrvatsku državnu nezavisnost, autori D. Paraga i A. Paradžik iz 1991., HSP, od obnove do slobode, K. Pavelić (jedan od obnovitelja HSP-a i politički tajnik HSP-a) iz 1995. i Suvremeno pravaštvo na vrelima desnoga radikalizma i nacionalpopulizma 1990. – 2016., V. Veselinović iz 2021. O HOS-u u BiH pisao sam i ja u svojoj knjizi Kad istina progovori. Namjeravam temu HOS-a dodatno obraditi i u drugoj knjizi koju planiram napisati.
Ne znam tko je ni kako ubio Blaža Kraljevića, četiri dana nakon moga napuštanja HOS-a, ali to se nikako nije smjelo dogoditi. Paraga je na čelu HOS-a kao cilj proklamirao borbu za NDH iako je Hrvata bilo po popisu manje od 20 posto u BiH
Ne znam tko je ni kako ubio Blaža Kraljevića
Kako je došlo do ubojstva Kraljevića, tko su počinitelji?
Ja sam 5. kolovoza 1992. zbog okolnosti koje su se događale oko HOS-a (o kojima detaljno pišem u knjizi), a na koje nisam mogao utjecati, uredno se razduživši, napustio HOS Hercegovine i više nikada nisam došao u stožer u Ljubuškome. Kraljević je poginuo 9. kolovoza u Kruševu prilikom povratka sa sastanka s HOS-ovcima u Mostaru. S obzirom na to da sam napustio HOS, nisam ni znao da će on toga dana ići na sastanak u Mostar. Dogodila se tragedija koja se nije smjela dogoditi ni u kakvim okolnostima. U javnosti su počele pojavljivati razne inačice i teorije o pogibiji Kraljevića i osam momaka iz pratnje. Između ostaloga, izjavu je o tome za Globus dao Ivan Andabak, zapovjednik specijalne postrojbe koja je toga kobnog dana bila na punktu u Kruševu. Do danas nemamo pravosudni epilog te tragedije. To je preozbiljan slučaj da bih nagađao što se točno dogodilo, a činjenice i istinu ne znam. Više puta sam rekao za razne medije, a to ponavljam, apsolutno podržavam profesionalnu istragu nadležnih institucija koja bi konačno razriješila slučaj pogibije Blaža Kraljevića i pratnje.
Je li Paraga, kada se podvuče crta, odigrao u BiH pozitivnu ili negativnu ulogu s HOS-om?
HOS u BiH definitivno politički zloupotrebljavan (a što je bez dvojbe poticano i iz tadašnjeg vrha Armije) morala se izbjeći. Domoljublje i spremnost na žrtvu HOS-ovaca nisu smjeli biti ničiji politički alat. Tu je po mome mišljenju bilo strateških političkih pogrješaka vodstva HSP-a. Na žalost, neki pojedinci nisu poštivali međunarodno ratno pravo, a ti su slučajevi pravomoćno procesuirani pred nadležnim sudovima u BiH i inozemstvu.
Kako ocjenjujete ulogu Slobodana Praljka u obrani Hrvata u BiH?
Slobodan Praljak jedan je od organizatora otpora agresiji u BiH. Imao je golemu ulogu u oslobađanju vojarni JNA u Čapljini kao i u “Lipanjskim zorama”. Na žalost, ovozemaljski je život okončao u haaškoj sudnici na način čovjeka koji je držao do svoje časti.
U mirnodopskome razdoblju, nakon Daytonskoga sporazuma, počinju mnogi negativni procesi za status Hrvata. Čija je to odgovornost? Što je grijeh hrvatske politike prema Hrvatima u BiH nakon smrti Tuđmana i Šuška?
U Hrvatskoj su nakon Šuškove i Tuđmanove smrti na vlast došle političke opcije koje su aktivno provodile politiku detuđmanizacije i koje su Hrvate u BiH tretirale kao politički teret. Takav odnos tadašnjega službenog političkog Zagreba napravio je golemu političku štetu Hrvatima u BiH i znatno pridonio procesima njihova dekonstituiranja.
Razgovarao: IVICA MARIJAČIĆ, Hrvatski tjednik