U velikoj dvorani Doma sv. Ante na Humcu prikazana je monodrama,, Bio sam tamo” – utemeljena na motivima romana,,Tunika” Loyda C. Douglasa.
Monodrama je autorski projekt glumca Pere Eranovića, U ulozi rimskog centuriona Marcela Galija, koji kockom osvaja Kristovu tuniku, publiku vodi kroz duboka promišljanja u kojima i ona ima svoju ulogu, Gledanjem ove monodrame, pozvani smo na preispitivanje sebe samih i nitko sigurno nije ostao ravnodušan. Izvrsni Eranović, svojim monolozima ostavlja nas u dubokom razmišljanju – jesmo li i mi bili tamo.
Kroz ispovijest o političkim spletkama, izdaji te utjecaju krvožedne rulje Marcel Galije provodi publiku kroz mučne scene suđenja, kažnjavanja i smrti kao možebitnog klimaksa. Publika tako postaje zbor prikaza koje s njim živopisno dijele traumu toga događaja, ne sluteći u tome svoju pravu ulogu.
“Riječ je o ispovijesti rimskog centuriona Marcela Galija koji dobiva zadatak organizirati smaknuće ‘mjesnog revolucionara’ Isusa Nazarećanina. I on na tome putu Velikog petka od suđenja do jeruzalemskih ulica, organiziranja i izvršenja te kazne, u susretima s različitim ljudima nesvjesno doživljava jednu vrstu preobraženja. No, ona zapravo još uvijek nije dio njegove svijesti. Dobivši na kocki Galilejčevu tuniku, shvaća zapravo da nešto ima u svemu tome i da on zapravo nije sam. Dakle, predstava je smještena u njegovoj sobi gdje je on rezimira događaje Velikog petka.
Shvaća da nije sam, da ta tunika nije, kako je on mislio, obični komad krvavog platna. Iako predstava nije interaktivna, zapravo cijelo vrijeme taj odnos publike i glumca na sceni, odnosno lika Marcela Galija, je dramaturški vrlo oblikovan, vrlo precizan i što je najvažnije, vrlo slojevit. Publika zapravo, kako predstava odmiče, shvaća koja je zapravo njena prava uloga u cijeloj toj priči”, kaže nam Eranović.
Eranović: Predstava je pisana posredstvom Duha Svetoga
Za Narod.hr je i ono što dosad nije niti za jedan medij.
“Zapravo je zanimljivo kako je monodrama nastala. Za bilo koje drugo svoje djelo ja mogu dati laički, svjetovni komentar o nastanku. Međutim, ovo zaista isključivo kao vjernik moram posvjedočiti. Ona je doista pisana posredstvom Duha Svetoga u vremenu moje najveće egzistencijalne ljudske krize, kada sam prolazio kroz svoju jednu duhovnu pustinju. Dosta oskudan molitvom, poprilično ljut na sve oko sebe u vremenu kada za mene nije bilo uloge u mom matičnom kazalištu”, opisuje nam Eranović i nastavlja:
“Dakle, glumac počne sumnjati u sebe i u tom trenutku počne umirati. Ja sam tada s dvije strukovne nagrade sumnjao u sebe kao glumca. Došao sam s jednog sprovoda, dvogodišnjeg dječaka, prilično ljut jer su ljudi oko mene svi komentirali kako je korizma milosrdno vrijeme. Mene je ta tvrdnja tako živcirala jer mi je djelovala puno sladunjavo bez da mi je tko znao objasniti zašto je točno tako. Nastavio sam čitati ‘Tuniku’, otvorim je i samo čujem glas i ‘idi napravi je’. I tu se rodilo, nadahnut Duhom Svetim sam sjeo i nekako sam se sabrao. I pomolio jer ovo je od Njega”, opisuje.
“U dva dana je nastalo tih 20 stranica teksta i zapravo o ovome još nisam nigdje baš svjedočio, ni za jedan medij. Ja i komad obojenog platna i prolazili smo svaki dan pored sobe u kojoj su moji kolege radili novu predstavu, a mene nema u njoj. Dakle, morao sam taj svoj ego, taj svoj ponos, tu svoju bol, to neko nerazumijevanje, u sebi dobro, dobro, dobro zdrobiti, predati Bogu da bi mogla nastati ‘Tunika’, odnosno da bi mogla nastati predstava”, dodaje.