Knjigom o hutovskim brdima Stanislav Vukorep oživljava uspomene na minula vremena

Stanislav Vukorep s najnovijom knjigom

   Stanislav Vukorep, arheolog, etnograf,
spisatelj, publicist… ovih dana obznanio je svoju četrnaestu knjigu podužeg
naziva „Život u hutovskim brdima, crvenim kućercima i graditeljska suhozidna baština“.  Mada je naslov djela duži, autor se nije
makao od rodnog Hutova, sela u općini Neum, nekad čuvenog stajališta na
uskotračnoj pruzi Gabela – Dubrovnik, Zelenika, Nikšić. Nakon pregleda knjige
može se konstatirati da veliki Lav Tolstoj nije bez neke u jednoj od svojih
mudroslovica kazao „opiši svoje selo, opisao si cijeli svijet“. Opisao je
Stanislav svoje Hutovo nekad, a kroz Hutovo ne samo Donju nego i Zapadnu
Hercegovinu, odnosno život na hercegovačkom kršu koncem devetnaestog, pa sve do
konca dvadesetog stoljeća. nije panegerik autoru, neko priznanje što je kroz
svoje Hutovo posredno opisao krašku Hercegovinu. Govoreći o motivima za novo
djelo Stanislav kaže:

                      Ovca je bila osnova života hutovske regije pa i cijele kraške Hercegovine

   „Ja sam taj rad pripremao 2009. i 2010.
godine, ali je vazda bilo nešto prišnije, te „Pruge koje su život značile“, pa Svatovski
običaji, Školstvo u općini Neum, anegdote…, a onda sam zaključio da moja
četrnaesta knjiga bude o Hutovskim brdima. Naravno, nije to priča o brdima,
nego o životu ljudi u tim brdima i od tih brda. Pripremajući knjigu na terenu s
ljudima koji su mi bili voljni pomoći, obišao sam škrape i dolove, čuvao
fotografije, a onda je došao trenutak da uz podršku općine Neum, objavim knjigu“,
konstatira autor pa vraćajući se temi nastavlja:

Naslovnica knjige

   „Ovca je bila osnova života stanovništva
hutovske regije pa i cijele kraške Hercegovine. Kroz priču o Hutovskim brdima
htio sam ukazati na značenje te krotke životinje koja se borila i za svoj i za
naš opstanak na tim prostorima. Nakon silaska s planina gdje su bivale na
sezonskoj ispaši, ovce bi se u jesen izgonile u Hutovska brda. Za taj posao u
brdima su pravljene nastambe tzv. kućerice u kojima se živjelo. Sjećam se da je
i moja obitelj imala jednu od petnaestak kućerica. Bila je crijepom pokrivena,
moji su rodbini čija je kuća u Drugom svjetskom ratu izgorjela, dali ciglu da
pokrije kuću pa je naša kućerica ostala bez krova“, pripovijeda autor pa
nastavlja o zanimljivosti iz života hutovskih čobanica:

   „S današnje točke gledišta teško je taj
život shvatiti. Čim krenu za ovcama čobanice bi počele pjevati i tako na mahove
cijeli dan! Brdima se pjesma orila. Momci iz Hutova i okolnih sela koja su
također imala svoje kućerice, išli su u brda na sjelo djevojkama koje su
noćevale u tim kućericama. Jedini izlazak momcima u tom razdoblju godine bio je
u hutovska i okolna brda. Obitelji su imale od 50 – 100 ovaca, a pastirice su
čuvale i ovce iz Graca koje bi se dogonile u brda na jesenište. U brdima se
ostajalo do Božića. U ljetnom razdoblju kad su ovce bile u planini, u brda bi
se izgonili volovi. Svaki dan išlo ih se pojiti…“.

   Najdojmljiviji dio priče u knjizi koja ima
ukupno 17 poglavlja, svakako su obveze čobanica u vrijeme jednodnevnih ispaša:

   „Nepisano je bilo pravilo da svaka pastirica
uvečer kući mora donijeti breme drva. Žene i djevojke (pastirice) nisu smjele
biti besposlene. Morale su stalno u rukama nešto raditi. Ako nije radila i ako
nije imala predivo ili igle u rukama nevaljalo
je to bilo. Uz to morale su paziti na stado, uz put lomiti suha stabla
rukama ili kamenjem kako bi namirile breme drva“.

Zovnica pastirica koje su stada čuvale

   Nije
to bilo ni za đevojke, a kamo li za žene, rekla bi Jarakuša Ivišića
nevjesti Trojuši koja je trudna iz brda nosila 
bremena drva, navodi autor te pripovijeda kako mu je jedan od
sugovornika kazao:

   „Dok su Stana i Ruža, naravno pastirice,
donosile nisu se drva kupovala“!

                             Išle su u brda s pjesmom, a vraćale se s bremenima drva

   Ono što autor u knjizi posebice ističe: „Bez
obzira na težak posao, stalo se pjevalo. Krenu s pjesmom, odgovaraju im one
koje izgone ovce na Žabu, pa kad ih čuju oglase se one iz Hrasna…. Opisati taj
život današnjim generacijama, ne bi imalo učinka, zato sam napisao knjigu, pa
neka čitaju“, zaključuje gospodin Vukorep.

   Od autora smo doznali da su još žive dvije
pastirice istinske amazonke. Inače, nisu to bile dame poput stamene Sandre Elkasović,
nego krhke, ali čvrste i okretne ženice koje su u starosti u pravili hodale
pogurene. Rođeni Hutovljani koji danas žive uglavnom u Neumu, odlučili su o
svom trošku organizirati promociju knjige upravo u Hutovskim brdima. Promocija
će se održati u subotu, 31. lipnja s početkom u 19 sati.

Tekst i
foto: D. Musa

Ovan trogodac u neumskom kršu