I kad bi se, evo nakon Tivta, a uz reminiscenciju na Solun, podvukla crta, rezultat je – porazan. Napredovanje država k Europskoj uniji na temelju zasluga usporeno je ili čak zaustavljeno. Samo je Hrvatska od svih sudionica Solunskog summita 2003., postala članicom EU-a 2013.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Zapravo je ta, potencijalno dobra, još malo pa senzacionalna vijest došla početkom svibnja. Istina, sprva – neslužbena, koju je objavio Euractiv: Austrija, Italija, Češka i Slovenija predložile su model „korak po korak“ za integraciju zemalja Zapadnog Balkana. Ova petorka, kako je pojašnjeno, drži da bi se ovim potezom održao zamah proširenja i unaprijedile europske integracije te kako bi to bio snažni i atraktivni mig – poticaj zemljama koje su u europskoj čekaonici.
Merzovo pismo
U daljnjem razlaganju taj je model opisan klasičnom birokratskom frazom – sistematska sektorska integracija. U prijevodu, koji je uistinu nužan, to bi značilo kako se zemljama trenutačne europske periferije daje postupno sudjelovati u programima EU-a. Ponajprije se misli na: transport, energiju, digitalna tržišta, strategiju konkurentnosti i kritične sirovine. I, na kraju, rečeni predlagatelji pozvali su povjerenicu EU-a za susjedstvo i proširenje Martu Kos da razvija (i) novi prijedlog u tome smislu, vjerujući kako bi takav pristup ojačao jedinstveno tržište i pomogao u suzbijanju utjecaja trećih zemalja – Rusije i Kine poglavito.
Kakav god, međutim, bio rečeni plan, u potpunosti ga je zasjenio početkom lipnja u Tivtu prezentirani francusko-njemački non paper. Novi ili – navodno – još noviji model postupne integracije država kandidatkinja u europske institucije. U biti, detaljna je to razrada ideje koju je prošloga mjeseca iznio Friedrich Merz. A, evo, sada taj ju je njemački kancelar artikulirao u pismu: predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, predsjedniku Vijeća EU-a Antoniju Costi i Nikosu Christodoulasu, predsjedniku Cipra, trenutačno predsjedavajuće članice EU-a. U, prije svega političkom Berlinu odmah je detektirano kako je u ovome pismu Ukrajina u prvom planu, pa se spominje njezino pridruženo članstvo, ali i sigurnosna jamstva za tu zemlju čiji se status rješava u sjeni ruske agresije.
Sjetio se i Zapadnog Balkana, ipak
Tek na kraju pisma, poslana 18. svibnja, Merz progovara i o potrebi intenziviranja dinamike proširenja i na zemlje Zapadnog Balkana. Prije svega, kako je, došavši ekskluzivno do ovoga kancelarova uratka, izvijestio Deutsche Welle, govori se o ekonomskom pristupu za ove zemlje kao i o mogućnosti sudjelovanja u radu institucija i prije ulaska u punopravno članstvo. Autor pisma, primjerice, drži kako je zamisliv – bit će njemu?! – povlašteni pristup unutarnjem tržištu i bliže veze s europskim institucijama u svakodnevnom procesu donošenja odluka. Bez, međutim, prava glasa…
Primjerice, dodjeljivanjem statusa promatrača zemljama zapadnog Balkana u svim relevantnim institucijama EU-a te održavanjem zajedničkih sjednica Europske komisije ili Europskog parlamenta s predstavnicima zemalja Zapadnog Balkana o pitanjima koja se izravno tiču te regije.
Ubrzo je, međutim, ocjenjeno kako ovo Merzovo „članstvo light“ nije ništa novo, slijedom čega su brojni analitičari – njemački osobito – podsjetili kako su o ovom stanovitom prečacu posljednji put govorili u zajedničkom istupu srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama u njemačkom dnevniku Frankfurter Allgemene Zeitung krajem veljače. Ipak, reakcije su bile uglavnom pozitivne. Ali od onih koji nisu izravno zainteresirani.
Ukrajinsko (povijesno): Ne!
Iz Kijeva je, međutim, stigla hladna odbijenica. „Bilo bi nepravedno da Ukrajina bude prisutna u Europskoj uniji, a da ostane bez glasa“, napisao je Volodomir Zelenski u pismu o kome je izvijestio Reuters, a čiju je autentičnost potvrdio i njegov savjetnik Dmitro Litvin. Uz to, ukrajinski je predsjednik bio do kraja izravan te svoje pismo završio imperativnim: „Vrijeme je da se na potpun i smislen način krene prema članstvu Ukrajine!“
A, onda, dva tjedna nakon Merzova pisma, u Tivtu je 5. lipnja održan summit EU-Zapadni Balkan koji je okupio čelnike država i vlada Europske unije i šest balkanskih zemalja koje žele pristupiti Uniji. Dogodio se deja vu: Prezentiran je, naime, njemačko-francuski non-paper – sve, u biti, ono što se već moglo vidjeti u modelu što ga je objavio Euractiv te napose u pismu njemačkoga kancelara. Dakle, uz sve kazano, a vezano za dodatne poticaje državama koje godinama čekaju pred briselskim vratima i trenutačno napreduju u reformama, stoji i jedno upozorenje. Predloženi model ostaje, naime, reverzibilan – što znači kako bi privilegije stečene tijekom procesa mogle biti suspendirane ukoliko zemlje pretendentice nazaduju u područjima vladavine prava, demokracije ili usklađivanja s europskim standardima.
I mrkva i batina
No, u ovome neslužbenom njemačko-francuskom uratku ima i mrkve i batine. Nudi se mogućnost da lideri i ministri država iz europske čekaonice sudjeluju u pojedinim dijelovima sastanaka Vijeća EU-a i(li) Europske komisije u statusu promatrača bez prava glasa, i to sukladno napretku u pristupnim pregovorima. Pri čemu se naročito inzistira na zatvaranju Poglavlja 31 koje obuhvaća vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku. Samo države koje zatvore ovo poglavlje, kaže se u dokumentu, mogu sudjelovati na određenim sastancima, primjerice, Vijeća za vanjsku politiku EU-a. Uz rečeno, možda je još vrijedan spomena i prijedlog koji inicira puno sudjelovanje na jedinstvenom tržištu prema modelu Europskog ekonomskog prostora plus. Uz, dakako, ispunjavanje uvjeta u svezi s preuzimanjem i primjenom stečevina Unije.
„Tko god prođe pored te masline, nastoji nešto dopuniti, orezati, kakve već škare ima…“, pao je (malo) u sevdah prvi u Hrvata poručujući zapravo kako ovi što prolaze – kao što je evo prošao i Schmidt – trebaju otići za sve vijeke vjekova
I, kako je Zelenski žestoko reagirao na Merzovo pismo, tako je Andrej Plenković prilično hladnokrvno u Tivtu komentirao sadržaj francusko-njemačkog neslužbenog dokumenta. Upitan kako Hrvatska gleda na takav model postupna uključivanja Zapadnog Balkana (plus Moldavija) u pojedine europske institucije prije punopravnog članstva, hrvatski je premijer odgovorio kako se put prema Europskoj uniji i dalje mora temeljiti na ispunjavanju svih kriterija.
„To je put kojim je prošla Hrvatska, kao i druge države koje su postale članice“, izričit je Plenković, ali ne dovodeći u pitanje francusko-njemačku inicijativu kao pokušaj da se prevlada zastoj u politici proširenja kako bi se zemlje koje čekaju na članstvo na određene institucionalne načine približile samom srcu EU-a.
Ispružena ruka II. dio
Slijedom čega valja podsjetiti kako je ta jedna ispružena ruka već pružena u pravcu Zapadnog Balkana. Štoviše, 21. lipnja ove godine 23. je obljetnica otkako je 2003. uže rukovodstvo EU-a u Solunu zajedno s liderima: Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Srbije i Crne Gore usvojilo Deklaraciju u kojoj se prvi put nedvosmisleno potvrđuje europska perspektiva za sve zapadno balkanske države. „Budućnost Balkana je u Europskoj uniji“, rečenica je iz Deklaracije koja je obilježila taj Solunski summit. Dan ranije Europsko je vijeće, na inicijativu Grčke, odobrilo i Solunsku agendu za Zapadni Balkan. Bio je to prvi takav izraz nedvosmislene potpore EU-a u pogledu budućih integracija i punopravna članstva ovih država u Uniju.
Došlo je u trenutku kada su sve one već ušle u Proces stabilizacije i pridruživanja (PSP), inicijativu Europske unije pokrenutu 1999., kojom su uspostavljene prve pravne i političke veze regije i EU-a. Uz to, poruka s toga summita bila je i da se uvodi kriterij napredovanja na osnovu individualnih zasluga, što znači da od tada do danas napredak svake zemlje regije EU-a ovisi o vlastitim postignućima u ostvarivanju Kopenhaških kriterija, proglašenih simbolično na isti dan desetljeće ranije – 1993.
I kad bi se, evo, nakon Tivta, a uz reminiscenciju na Solun, podvukla crta, rezultat je – porazan. Napredovanje država k Europskoj uniji na temelju zasluga usporeno je ili čak zaustavljeno. Samo je Hrvatska od svih sudionica Solunskog summita, postala članicom Europske unije 2013.
Francuska kurtoazija ili…
Doduše, Emanuell Macron naglasio je kako su europski čelnici došli u Tivat da bi pružili potporu Crnoj Gori kao sljedećoj članici. „Razlog našeg dolaska je proširenje s našom novom članicom – Crnom Gorom. Svi smo uz Crnu Goru kako bismo joj pomogli da se što prije integrira“, kazao je francuski predsjednik, a u Podgorici vjeruju kako to nije bila samo kurtoazija toga crnogorskog (visokog) gosta.
I dok su se pisala pisma i pripremali non paperi, u Sarajevu se odvijala prava mala drama na sjednici Vijeća za implementaciju mira (PIC). Zapravo, dramatičnost su režirale tzv. probosanske snage inzistirajući, ne samo na ostanku OHR-a, nego i na visokom predstavniku koji će koristiti Bonske ovlasti. Sarajevski je sastanak, međutim, propao jer nije izabran nasljednik Christiana Schmidta koji je, pod američkim pritiskom, podnio ostavku u svibnju. Američki pak favorit, vremešni Talijan Antonio Zanardi Landi nije prošao usprkos tomu što ga je dan uoči zasjedanja PIC-a u američkom Kongresu praktički promovirao šef američke diplomacije Marco Rubio. Oštra reakcija Veleposlanstva SAD-a u BiH najbolja je ilustracija što Washington misli o ovoj europskoj ujdurmi ili, kako je to kazano u priopćenju, još jednom europskom neuspjehu.
Dobra bila 2003.
No, o tomu koliko je BiH, u odnosu na primjerice Crnu Goru udaljena od briselskih dvora, pa možda čak i od „članstva light“, ilustrira inzistiranje svih bošnjačkih političkih dužnosnika, plus Islamska zajednica u BiH, na ostanku, u biti, europskoga guvernera. Od kojega je, to sad više ne krije ni uvijek diplomatski oprezan Dragan Čović, bilo više štete negoli koristi. Uostalom, te Bonske ovlasti, na kojima evo inzistira bošnjačka strana, korištene su više od 800 puta. Pady Ashdown, kojemu su u Sarajevu nakon što je umro kanili dati ulicu u središtu (umjesto Radićeve…), koristio je taj famozni mehanizam više od 400 puta! Samo u jednom danu 2004. smijenio je 59 dužnosnika iz RS-a. I?!
Schmidt je bio značajno skromniji, posegnuo je za ovom mogućnošću 30-ak puta. I?! Ništa! Bosna i Hercegovina je na putu k Bruxellesu dalje nego što je bila 2003. Poslije Soluna…
Eresovski je vožd kada govori o statusu „stranih turista“, konzistentan, već dugo govori – i ne odustaje – neka mu se gube s očiju. Naročito ovaj – zadnji! Za razliku od Milorada Dodika, Čovića su posljednji događaji vezani za bh. europsku perspektivu, poglavito oni sarajevski, inspirirali za uistinu nadahnutu metaforu. Usporedio je BiH s endemskom starom mitskom maslinom koja ima tri rodne grane koje predstavljaju tri konstitutivna naroda. „Ima još poneka grana koja daje roda, ali mnogo je više grana vodopija koje su nastale s vremenom. Tko god prođe pored te masline, nastoji nešto dopuniti, orezati, kakve već škare ima…“, pao je u sevdah prvi u Hrvata poručujući zapravo kako ovi što prolaze – kao što je evo prošao i Schmidt – trebaju otići za sve vijeke vjekova. Možda još nije kasno da se šteta popravi?
Mada, maslina je u dosta lošem stanju. Vodopije – s raznih, pa i domaćih, adresa – učinile su svoje./HMS/
