Sve se tzv. probosanske stranke, gotovo opsesivno, zaklinju u državu. Samo joj je – još! – u slučaju Komšićeve fronte kodno ime „Zemlja ljiljana“. I, dakako, „Građanska“. Ne ide to jedno bez drugog! Baš kao što u vicu – nikako! – ne ide Mujo bez Sulje. Dobro, i Fate…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Američki republikanski kongresnik Keith Self, tijekom saslušanja početkom ovoga tjedna u Kongresu, posvećenog američkoj politici i sigurnosnim izazovima na Zapadnom Balkanu upozorio je, uz ino, kako Bosni i Hercegovini istječe vrijeme te kako situacija da se zemlja raspadne nije nemoguć – scenarij.
Jasno, bošnjački su se mediji, sa sarajevskim na čelu, radije fokusirali na dio u kojemu je taj predsjedavajući Pododbora za Europu Zastupničkog doma SAD naglasio kako nestabilnost u regiji predstavlja jednu od najvećih prijetnji američkim sigurnosnim interesima u Europi, posebno se osvrnuvši na retoriku i poteze vlasti Republike Srpske. Medijski se iz te okolnosti konstruirala hipotetska mogućnost vraćanja Milorada Dodika & comp. na (američku) „crnu listu“. Čemu odmah, kao puno jači protuargument, valja sučeliti tvrdnju Andreja Plenkovića.
Baja jači (i) od sudbine
Nedavno je, naime, hrvatski premijer u Mostaru upitan: hoće li Hrvatska ili Europska unija pokrenuti inicijativu za uvođenje sankcija Dodiku zbog veličanja osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića (?), na što je on uzvratio kako Baja ima bolji status u međunarodnoj zajednici otkad više nije na dužnosti predsjednika RS.
Nije, međutim, neočekivano – mada je gotovo bizarno! – to što se više po čaršiji, medijskoj i političkoj, raspreda o Dodikovoj sudbini, negoli o raspadu države, o kojoj se, eto, ne raspreda baš na Sokocu, nego u – Washingtonu. Zašto je tomu tako jasno je svakomu tko je u neprilici proteklih dana gledati predizborne plakate i pratiti predizborna sučeljavanja po televizijama. Sve se tzv. probosanske stranke opsesivno zaklinju u državu. Samo joj je – još! – u slučaju Komšićeve fronte kodno ime „Zemlja ljiljana“. I, dakako, „Građanska“. Ne ide to jedno bez drugog. Baš kao što u vicu – nikako! – ne ide Mujo bez Sulje. Dobro, i Fate…
Lijeva, pak, fronta (još…) vladajuće Trojke, dakle SDP poručuje: „Jedan tim. Jedna država.“ (Čujem kako plakat s ovim sloganom perjanice bh. ljevičara u Banjoj Luci osiguravaju združeno jake snage EUFORA i NATO-a…)
Jasno, stranka Fahrudina Radončića koja nam od listopada 2009. obećava bolju budućnost nije se usudila, čak ni uz potporu do zuba naoružanih stranaca, postaviti svoje bilborde tamo daleko, u Srpskoj – budući da prorokuju: „Država pobjeđuje!“
100% BiH! Ih?!
Istovremeno, Stranka za BiH, nešto je, ipak, opreznija. A, nije teško pogoditi i zašto. Nekoć im je – tko se još toga ne bi sjetio – predizborno geslo bilo “100% BiH”. Što se danas uistinu doima kao loš vic. Sada, svjesni nekadašnjeg prevelikoga optimizma, kao rijetki među onima „koji nemaju drugu Domovinu…“, apeliraju: „Pokrenimo BiH zajedno“. Uz, pa pomalo (…) patetičan dodatak predsjednika Semira Efendića koji pojašnjava kako je u biti riječ o društvenom ugovoru sa svakim čovjekom koji želi ostati u svojoj zemlji. I, Efendić, taj, inače, demokrat malezijske provenijencije, nedavno je u Fojnici djelom potvrdio brigu o svakome čovjeku. Na, eto, mjestu gdje se nešto ranije Armija BiH – pod ljiljanima! – pobrinula o svakom Hrvatu, onima u drevnom Franjevačkom samostanu, poglavito.
Duševan je, kazali bi u nas u Bosni, Efendić pa, veli, razumije kako je Bošnjacima iz Fojnice, Kiseljaka i Kreševa koji svakoga dana gledaju kako tri autobusa „ugroženih“ (navodnici S.E.) Hrvata idu na posao u federalne i državne institucije u Sarajevu, a oni u njima ne mogu raditi. Tužan je to prizor i za manje senzibilnu osobu nego li je ovaj prometni dispečer iz Novog Grada… Pa, ako – a nema razloga da tako ne bude – Efendić sjedne u mitsku Alijinu fotelju u sarajevskoj Titinoj 16, Bošnjaci će se, nema dvojbe nikakve, dočepati ovih autobusa. A Hrvati?! E, njima ne ginu – vagoni.
Ali samo dva, kako je to jednom lijepom zgodom i navijestio svijetli (građanski) skup ispred bijele kuće u Sarajevu, kada se – prosvjedno! – branilo neotuđivo bošnjačko pravo da dok god postoji Tisućljetna hrvatski član bude Ljiljan Zlatni, a kad on to – kao što je sada slučaj – nije u mogućnosti, neka se nađe njegova inačica. Pa, makar i savjetnik mu.
Život i smrt po bošnjačkome gaziji
No nema, ipak, samo bošnjački gazija pravo na – ljiljane. I SDA i SBiH na svojim predizbornim skupovima mašu zastavama na kojima je taj (katolički) simbol čistoće, nevinost i duhovnost… Pa mu već i zbog toga nije mjesto na predizbornim skupovima. Posebice ukoliko još Komšić II., što je inače tradicionalna bošnjačka predizborna navada, u svojim predizbornim govorima inzistira na glasovitom 2:1. Što znači, kao i do sada, dva člana u troglavome bh. državnom vrhu izabrana bošnjačkim glasovima i jedan nedodirljivi Srbin kojega Srbi biraju u Srpskoj. Logično. To je, veli, taj bošnjački mitraljezac pitanje života ili smrti! Instaliranje, naime, Slavena Kovačevića u njegovu fotelju.
Slijedom toga Ljiljanova ili-ili, Izetbegović II. poručuje kako je Kovačević ekspert; Radončić da mu je Slaven na srcu… Zanimljivo; dispečer iz Fojnice ne pada baš u sevdah zbog (realne) mogućnosti da slijedom stare, četiri puta osvjedočene, bošnjačke ujdurme opet neki „pošteni Hrvat“ – pa makar bio i Srbin – sjedne u Predsjedništvo BiH. Nije pak tu riječ o Efendićevoj principijelnosti: njega je, naime, taj Ljiljan umjesto Ljiljana pozvao da mu pomogne izabrati hrvatskog člana, odnosno da povuče svoju kandidaturu za državni vrh kako se ne bi rasipali bošnjački glasovi. I, kako bi se onda i dalje mirno mlatili ljiljanima po – Građanskoj. Nije, međutim, Kovačević impresionirao malezijskoga studenta, već je on još ambiciozne krenuo ka Predsjedništvu.
Komšići – na sve strane!
Sve u svemu, od ovih što mlate – moglo bi se čak, s dosta argumentacije, kazati i tuđim (simbolom)! – ljiljanima tijekom kampanje, u „slučaju Kovačević“ najprincipijelniji je bio Elmedin Konaković, pitajući se kako se za hrvatskoga člana može kandidirati netko tko se pred Europskim sudom u Strasbourgu žalio kao (ugroženi) Ostali?
No uza sve kazano kao ilustracija kakvu Građansku žele „probosanci“ – bilo koje, lijeve ili desne provenijencije – kompletna se slika dobiva kada vidite medije pod njihovim nadzorom i njihov tretman jednog konstitutivnog naroda. Čak i kad su među se posvađani, baš kao što su to trenutačno, primjerice, bošnjački Avaz i Klix, kojega nije (baš) lako, poput rečenoga dnevnika, nacionalno atributirati. U biti, vode ga dva Hrvata – ali, sve u svemu, dva, pa i ne baš tako mala, medijska Komšića… koji se prezivaju – Šimić. Povod je predizborna anketa što ju je objavio „nacionalno fluidni“ portal.
Anketom zgranuti Avaz optužuje Klix kako već desetljećima podvaljuje istraživanja koja se na kraju nikada ne pokažu ni približno točnima. I, to u suradnji s (Julijanom) Komšićem! S kim?! Sa sinom Komšića I. Ive, naime, kojega je još tamo u prošlom stoljeću, odvajajući ga surovo od njegovih pčela, u Predsjedništvo BiH instalirao Izetbegović I. Kud’ će suza neg’ na oko…
Vagoni – otišli
Dakle, u tome najčitanijem bh. portalu objavljena je predizborna anketa po kojoj uvjerljivo pobjeđuje SDP i Denis Bećirović. Čim je do Radončićeve tiskovine došao taj uznemiravajući avaz, digli su svoj glas. Usput, malo su se – ali uistinu s pravom – zaprepastili i zbog toga što je rečena anketa pokazala kako HDZ i njegovi partneri ne osvajaju niti jedno od 28 mandata koji iz Federacije pripadaju Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Nema ih! Otišla oni vagoni. Oba…
Bošnjački pak portal Stav, koji navodno, slijedom Alijina amaneta, podupiru braća Turci, ipak vidi Hrvate. Ali… Izvan svake pameti konstatirajući kako je Ljiljanov Slaven u Strasbourgu iz temelja srušio koncept legitimnog predstavljanja, vrhuncem licemjerja drže to što su se po Sarajevu pojavili bilbordi Zdenka Lučića. Zamka je to, upozorava portal na pogon (navodno) turske lire u tekstu naslovljenom Predizborni plakati Zdenka Lučića, kukavičje jaje na sarajevskim ulicama.
U prijevodu, Hrvatima kad trebaju glasovi dobro je čak i – Sarajevo, posebice, strahuju, da računaju na slabljenje građanskih stranka.
Nije đavo sam?!
S druge pak strane, sinonim za kukavičje jaje, Komšić II., hvali Lučića, tvrdeći kako je dobro to što netko tko dolazi iz zapadne Hercegovine traži potporu i glasove Bošnjaka u Sarajevu i Zenici. „To je pohvalno, da nisam samo ja đavo u ovoj zemlji“, ispalio je, relativizirajući svoj primjer eklatantne prijevare čija je 20. obljetnica baš ovoga listopada. Jasno, Lučić mu nije ostao dužan.
Međutim, kada bošnjački gazija i rečeni portali misle kako neki, bilo koji, Hrvat dolazi po bošnjačke glasove u Sarajevo, Zenicu, Srednju Bosnu… zapravo žele kazati kako nemaju tu – više! – što tražiti. Nema tu (više) Hrvata. Bošnjački glasovi mogu ići samo od Bošnjaka atestiranim! A sad, to što Kovačević nije Hrvat sve će to pokriti – Ljiljan(i) (snjegovi i šaš…) kakvom domoljubnom doskočicom. Obično – šupljom. U zemlji ljiljana na brdovitom Balkanu. Građanskoj! Koja je toliko virtualna kad, primjerice, glasnogovore: „Država pobjeđuje!“, da je to uistinu, sad već, bizarno.
Orwelle, Orwelle…
Tko ne vjeruje, ne mora ići u, primjerice, Trebinje. Samo neka još jedanput dobro pročita što je mislio rečeni američki kongresnik, imajući vjerojatno u vidu i kako se ranih devedesetih raspala jedna druga Građanska, koja je u odnosu na ovu – virtualni, ponavljam! – bila sila nebeska! Tada je, baš kao evo i ovdje danas, jedan narod kanio postati „jednakiji od drugih“. Da se, eto, sjetimo i Orwella, koji je ionako aktualniji no ikad.
Slijedom čega mi na pamet pada i opaska jedne sarajevske stručnjakinje za odnose s javnošću, koja je, gledajući predizborne plakate, kazala kako joj se čini da neki političari kao da se javljaju sa smrtovnica u novinama. S obzirom na izgled fotografija. Tko zna, nešto si mislim, možda su znali što će Self ovih dana navijestiti u Kongresu.
Kako bilo, kad, nakon listopadskih izbora, čitulja za Građansku bude izvjesna, rado ću na njezin grob položiti buket ljiljana.
Ne pitam za cijenu!/HMS/
