Dva dana nakon što je pustio suzu za đenerala Ratka, još shrvani Vučić našao se u Parizu gdje je Macron upriličio Međunarodni summit o svemiru. A to, je li, bez nebeskog naroda ne ide. Pa onda, dakako, ni bez najvažnijeg Srbina u vaseljeni.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Potkraj studenoga 2014., govoreći u Europskom parlamentu u Strasbourgu, papa Franjo kazao je kako svijet Europu vidi kao staru i ispijenu kontinent-baku, koja je izgubila vitalnost te ju je potrebno ponovno oživjeti. Danas je ta „Franjina baka“ 12 godina starija, reanimacija, ako je i bilo takvih pokušaja, nije uspjela. I, sama nam logika govori u kakvu je stanju danas. Uostalom, čitav je niz dokaza kako je tomu tako. Ali – možda? – aktualni „slučaj Srbija“, najbolje ilustrira kako je nešto trulo u državi – europskoj.
Srbija – jedna velika Prigrevica
Greške u nizu. Prvo dvostruki cjelov lijesa „raba Božjeg i brata generala Ratka“ patrijarha Porfirija u crkvi Svetog apostola i evanđelista Luke, a onda i po svemu državni pogreb na Topčiderskom brdu s počasnom salvom i svim onim ministrima, zorno svjedoči o srpskom kapricu, temeljenom na procjeni kako – čak i ovakva – Srbija treba Europi. Pa makar i u europskoj čekaonici. Jer ako je neće EU, hoće je majčica Rusija.
A, srpsku je kapricioznost u njezinu uistinu temeljnom obliku najbolje (…) izrazio predsjednik – dakako! – osobno. Nakon što je europska povjerenica za proširenje Marta Kos otkazala posjet Srbiji zbog veličanja balkanskog krvnika, Aleksandar je Vučić s olimpijskih visina nedodirljivosti – koju u aktualnim okolnostima (više) ne treba ironizirati! – zagalamio: „Što mene briga što misli Marta Kos ili netko drugi dok imam vas, dok imam Prigrevicu i građane Srbije uz sebe!“
Nakon čega bi najlakše bilo kazati kako Vučić od Srbije pravi jednu veliku Prigrevicu, kako će je, naime, svesti na jedno veliko, od Europe izolirano selo. Ali…
U Parizu o – vaseljeni
Samo dva dana nakon što se Srbija poklonila svome đeneralu, Emmanuel Macron svečano je primio Vučića u Parizu, a povod je bio Međunarodni summit o svemiru. Jasno, Srbi su nebeski narod, i kakav bi to skup o svemiru bio – razmišljao je (…) francuski predsjednik – bez najvažnijeg Srbina. U vaseljeni! No ironiju, kao moguću mentalnu higijena, na stranu. Domaćin i njegov visoki gost razgovarali su u četiri oka u Elizejskoj palači, javili su srpski državni mediji, o strateškom partnerstvu dviju zemalja, europskom putu Srbije, zajedničkim projektima… A, Mladić?! Ma, kakav Mladić pa to je bilo – davno. Prije dva dana… Markovi konaci…
Ipak, vratimo se dan-dva unatrag od ovoga skupa o vaseljeni. Nakon što su predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskoga vijeća Antonio Costa – na guranje – poslije ispada glasnogovornice EK-a Paule Pinho kojoj su promaknuli svi oni srbijanski ministri na sprovodu – obznanili kako su šokirani neuspjehom Beograda u suočavanju s mračnim poglavljem nedavne europske povijesti, Vučić – lukava je to lisica! – nije uzvratio, kao u slučaju Slovenke Marte, ignorantski.
Čak i Plenkoviću pukao film
“Ja za to dvoje ljudi nemam šta loše reći. Oni su uvijek bili na strani Srbije i poštivat ću što god oni rekli ili učinili i meni ili bilo kome drugom tko je na vlasti u Srbiji. Oni su se ponašali korektno prema našoj zemlji”, kazao je, pa ću – za one koji misli kako pretjerujem – ponoviti: Lija je to!
U biti, ni von der Leyne ni Costa ne bi, nakon što je Pinho (tragično) pala na ispitu, reagirali na velikosrbovanje na Topčiderskom groblju, da film nije puk’o Andreju Plenkoviću, koji je, neki bi kazali konačno, odlučio kazati “bobu bob”. Kako, naime, tvrde hrvatski mediji hrvatski je premijer, još uoči sprovoda, na jednom skupu u Italiji tumačio Costi o čemu se tu zapravo radi. No skup je bio na jezeru Como, pa ga, dojam je, taj Portugalac u toj pomalo i ladanjskoj atmosferi nije baš najbolje shvatio.
Budući da je dva dana poslije nesretna Paula promašila „ceo fudbal“, iz Hrvatske je Vlade naloženo hrvatskoj veleposlanici u Bruxellesu Ireni Andrassy da pojasni kabinetima Coste i von der Leyen kako Zagreb očekuje da reagiraju osobno s najviše razine.
Povijesni listopad
U takvome ozračju, a praktički uoči tradicionalne balkanske jesenje turneje predsjednice EK-a, iz Bruxellesa je nemoguće dobiti suvisli odgovor na pitanje hoće li ta Njemica u listopadu pohoditi (i) Beograd.
Taj je mjesec inače ove godine tamo daleko naročito zanimljiv. Naime, 20. listopada slavi se dan oslobođenja srbijanske metropole, a nekoliko dana kasnije su 25. parlamentarni izbori. Izvanredni… Mada, situacija je u Srbiji izvanredna još od studenoga 2024. i tragedije na novosadskom željezničkom kolodvoru. Slijedom čega možda treba pojasniti zašto Vučić – s pravom – misli kako je čelni tandem EU-a, poglavito ona jača polovica, von der Leyen, uvijek bio na strani Srbije.
Većina briselskih analitičara drži kako su ta Njemica baš kao i vodstvo Europske pučke stranke godinama prema Vučiću primjenjivali politiku tzv. stabilokracije i otvoreno tolerirale sve tamošnje autokratske tendencije, kao i drastično narušavanje medijskih sloboda i ljudskih prava, u zamjenu za tobožnju stabilnost regije, geopolitičko distanciranje od Rusije te europski pristup srbijanskim ekonomskim resursima.
Ukrajinci, partizani i, dakako, četnici
A, baš u kontekstu 20. listopada zanimljiva je ta povijesna priča o Srbima i Rusima. Možda, ako se zaputi podno Avale, da predsjednica EK-a ipak malo prelista (i) povijesne knjige. Kolokvijalno se, naime, desetljećima govori kako su Rusi oslobodili Beograd. No to je uistinu samo – kolokvijalno. Oslobodila ga je, doduše, Crvena armija, ali najviše je bilo Ukrajinaca iz Treće ukrajinske fronte, koji su partizanima pomagali teškom artiljerijom, tenkovima i avijacijom. Pa, komu su danas Srbi stvarno dužni: Ukrajincima ili Rusima? Ili partizanima?!
Ova je zadnja dvojba – o partizanima! – vrlo aktualna nakon što su evo Vučićev SNS i Šešeljevi Radikali opet zajedno, umalo ne rekoh – opet pod istom šubarom. Dan uoči Topčiderskog spektakla kojemu je patrijarh SPC-a dao odgovarajući uvod, Srpska radikalna stranka objavila je kako će na predstojećim parlamentarnim izborima sudjelovati na listi Jedinstvena Srbija okupljenoj oko Srpske napredne stranke te dodala i kako podržava Vučića kao kandidata za premijera. Uz to, tvrdi srbijanska opozicija, svi su Radikali kandidati za poslanike potpisani kao SNS, pa čak i Aleksandar Šešelj, sin vojvode Šešelja.
Još mu samo fale ‘rđave kašike
To je, mislim (i) ovo sa sinom, baš logično. Naime, Vučić je kum malom Šešelju, baš uostalom kao što je vojvoda Voja bio kum predsjednikovoj djeci iz prvog braka Danilu i Milici. (Ovaj prvi je – tata mu nešto nije mogao – dostojno na Topčiderskom brdu oplakao „kalinovačkog Napoleona”). A, što je Bog na nebu, to je kum na zemlji. Kod Srba… Logično je, također, da im se opet – zna se gdje – zajednički trese na šubari cvijeće, jer Vučićeva je politika, posebice prema prvom susjedstvu, šešeljevska. Odavno! Samo (mu) još ‘rđave kašike fale…
I, u takvu Srbiju von der Leyne (još) ne zna hoće li u listopadske pohode. Da je sreće na to bi pitanje odgovorila: „Radije bih ugazila u *ovno, negoli u (ovakav) Beograd!“ Njezina je politika tzv. stabilokracije, u nastojanju odvojiti Srbiju od Rusije, kao plod (…) dala – dva Putina. Samo je ovaj beogradski još i sa šubarom. U pravu su zato oni koji navješćuju da, izaberu li Srbi najesen iznova u većinski parlament Srpsku naprednu stranku (koja terorom, egzistencijalnom korupcijom i batinom vlada Srbijom od još davne 2012.), legalizirat će vjerojatno zauvijek ne samo vlastitu verziju nacionalnoga despotizma, koji postaje sve više navlas nalik putinizmu, nego će vjerojatno dugoročno popločati put naciji i za kakav novi rat. Drugo poluvrijeme, kazao bi Aca, omiljeni unuk kontinenta-bake.
A gospođi predsjednici EK-a, sretan put u – listopadu. /HMS/
