Može li muftija Salem Dedović preko suda fetvom srušiti gradnju HNK-a koji Hrvatska financira s osam milijuna eura?
Piše: Domagoj Tolić, Hrvatski tjednik
Neposredno prije sloma osmanske tiranije nad Bosnom i Hercegovinom nemali broj muslimana nije htio bez borbe pristati na katoličku „okupaciju“ Austro-Ugarske, znajući da će to dramatično promijeniti njihov položaj, ali i ovu zemlju ponovno vratiti u civilizacijski krug iz kojega je bila istrgnuta pola stoljeća. Prednjačila je vlastela, ali i vjerski vođe. Iznimka je bio mostarski muftija Mustafa Sidki-efendija Karabeg, koji je na tome položaju proveo od 1857. do 1878. godine. Nakon rezultata Berlinskoga kongresa iz 1878. godine vlastela i drugi niži vjerski službenici zatražili su od tadašnjega muftije da izda „fetvu“, odnosno islamski propis iz šerijatskoga prava, kojom bi se oružani otpor Austro-Ugarskoj proglasio vjerskom obvezom (farzom) za muslimane Mostara, de facto otpor da se ova zemlja, koja je nepunih pet stoljeća bila u okrilju Osmanskoga Carstva s islamom kao državnom religijom, preda na upravljanje austrougarskome kraljevstvu koje je za kršćane okupacijsko. Muftija Karabeg odbio je izdati fetvu i nakon prosvjeda, koji su bili organizirani pred njegovom kućom početkom kolovoza te godine, samo petnaestak dana kasnije ubijen je.
No fetva je svejedno izdana, ali u povijesnim zapisima čak i Islamske zajednice u Mostaru nije nikada objavljeno tko ju je potpisao. Spominju se Alija Haljevac, koji je od Karabega zatražio izdavanje fetve, ili da je Alija Hamzić bio autor, odnosno inicijator same fetve koja je bila posljednji dokument koji je imao snagu provedbe u civilnoj vlasti. Šerijat je zamijenjen austrijskim zakonima, a višestoljetni osmanski sustav nasilja počeo je nestajati i ustupati mjesto novom načinu upravljanja. I tako je bilo 148 godina. Do pojave Salema Dedovića, radikalnoga islamista koji gotovo da ne održi hutbu (propovijed), a da ne spomene križeve i kršćansku dominaciju.
Dedović je izdao fetvu kojom je zatražio od muslimanskih i drugih dužnosnika u tijelima vlasti koji nisu vjernici da postupe prema njegovim uputama, predstavljajući ih zapovijedima. U pitanju je pokušaj osporavanja izgradnje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Mostaru tvrdeći da se gradi na muslimanskome groblju, ali i da je ta parcela u strogome središtu grada uz Španjolski trg zapravo vakuf, odnosno muslimanska zadužbina hadži Ahmed-age Lakišića. Na tome mjestu prije više od 150 godina djelomično je postojao harem, no tadašnje gradske vlasti Mostara donijele su odluku kojom su taj prostor ustupile Austro-Ugarskoj kako bi se izgradila pruga i željeznička postaja.
Ni u Katastru ni u Gruntu
Otada do danas nema nikakva traga bilo kakvu groblju. U Katastru i Gruntu Grada Mostara, što ga je uspostavila Austro-Ugarska, također nema nikakva spomena groblja. U Vakufnami, odnosno dokumentu koji ima Islamska zajednica i u kojemu su upisani svi darovani prostori, ni spomena Lakišića harema. No, čak i da je sve suprotno, da postoje dokumenti koji kažu da se radi o haremu (groblju), da se ondje i dalje nalaze kosti mrtvih (a ne nalaze se), da su nasilno oteti… nevjerojatno je što je sebi dopustio muftija Dedović i što su mu dopustili sudac koji vodi spor pred Općinskim sudom u Mostaru i predsjednik toga suda. Fetva kojom šerijatske propise stavlja iznad civilnih vlasti i nalaže svima, pa i sucima, da po njima postupaju predstavljaju rušenje ustavno-pravnoga poretka zemlje. Doduše, ne jednako silinom poteza vlasti Republike Srpske, ali apsolutno jednakim pravno-političkim posljedicama.
Što zapravo piše u toj fetvi? Dokument mostarskoga muftije Salema Dedovića od 19. lipnja 2025. godine nosi naslov „Fetva o obavezi čuvanja hurmeta – nepovredivosti sakralnih prostora muslimanskih harema i drugih sakralnih lokaliteta na području Muftiluka mostarskog s posebnim osvrtom na Lakišića harem u Mostaru“. U njoj se navodi da je „obaveza svim muslimanima, pogotovo onim na odgovornim društveno-političkim i vjerskim funkcijama da ulože sve napore da se ishodi pravedno rješenje za vakuf, da se uđe u posjed“. Na kraju je rečenica koja je ključ cijeloga slučaja: „Ovo istovremeno ukazuje da je javna vlast u obavezi da prihvati tumačenje iz ove fetve kao obavezujuće za sve one koji namjeravaju donijeti odluke o upotrebi muslimanskih mezarja.“
Tu prestaje priča o tome što jedan muftija misli i počinje pitanje granice između vjerske zajednice i države. Jer fetva nije ostala u džamiji, među vjernicima kojima je namijenjena, ušla je u sudnicu. Odvjetnik Medžlisa Islamske zajednice Mostar Adil Lozo 10. lipnja 2026. godine dostavio ju je Općinskom sudu u Mostaru kao dio podneska umješača, a u podnesku je fetvu opisao kao „obavezujući akt za predstavnike organa javne vlasti“. Hrvatsko narodno kazalište potom je na taj podnesak odgovorilo.
Upravo tu nastaje paradoks. Ako je fetva samo moralno i vjersko mišljenje, zašto u njoj piše da je javna vlast dužna njezino tumačenje prihvatiti kao obvezujuće? Ako je pravno mišljenje, tko mu je dao pravnu snagu? Ako je pak samo poruka muslimanima, zbog čega je unesena u sudski spis kao dokaz u postupku protiv Hrvatskog narodnog kazališta?
Gradnja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru počela je 1996. godine, a projekt je zbog nedostatka novca i drugih problema godinama bio zaustavljen. Republika Hrvatska potom je tijekom godina snažno financijski podupirala njegovu izgradnju i dovršetak, izdvojivši za projekt ukupno više od osam milijuna eura. Početkom rujna ondje je boravio i predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković.
Bošnjačka reprezentacija
Predmet vodi sudac Nedim Kurbegović, dok je predsjednik Općinskog suda Mostar Bajro Avdić. Iza svega toga postoji i politička povijest koja traje mnogo dulje od same fetve. Još je 2023. Dedović govorio kako se ustrajavanje na zahtjevu za uvođenjem u posjed Lakišića vakufa i izgradnjom zgrade koja bi bila „bošnjačka protuteža hrvatskom kazalištu“ mora promatrati kao „nacionalno bošnjačko pitanje u borbi za ostvarenje jednakopravnosti Bošnjaka u ovom gradu“. Ta rečenica pokazuje da HNK Mostar u toj interpretaciji odavno nije samo zgrada, kazalište ili pitanje urbanizma, nego simbol hrvatske političke i kulturne prisutnosti u Mostaru. A ako je kazalište „hrvatsko“, onda se odgovor traži u stvaranju bošnjačke protuteže. Tako jedan sudski spor o zemljištu prerasta u pitanje zapisavanja teritorija. A upravo je to mjesto na kojemu je vođen krvavi rat s desetinama mrtvih i kazalište se gradi u dijelu koje je držao HVO, a sada muftija u podijeljenome gradu tu želi širiti utjecaj i graditi Islamski centar Mevlana.
Javni pravobranitelj Bošnjak Almir Mujkanović odigrao je važnu ulogu. Grad Mostar, zastupan po javnom pravobranitelju, pokrenuo je 2023. spor protiv HNK Mostar. No tadašnji gradonačelnik Mario Kordić protivio se takvome potezu i tražio odustajanje od tužbe smatrajući da postupak šteti interesima Grada. Sud je odbio zahtjev za privremeno zaustavljanje postupka, a Kantonalni sud potom je odbio žalbu. Tako je politička odluka otvorila dugi sudski proces, a sada je dobio i vjersku dimenziju.
Muftija je izdao fetvu, Medžlis ju je preko odvjetnika unio u sudski spis, a Islamska zajednica sada govori o obvezi javne vlasti da prihvati njezino tumačenje. Zato HNK Mostar s pravom cijeli potez doživljava kao pokušaj pomicanja granice između vjerskoga i političkoga utjecaja. Njihova je formulacija još oštrija: muftija te fetvom tuži, muftija ti fetvom sudi.
Na potez mostarskoga muftije reagirali su i ugledni bošnjački intelektualci, mnogo izravnije nego što bi se moglo očekivati. Damir Omerbegović nije prihvatio tezu da je Dedović preko noći „uveo šerijat u Bosnu i Hercegovinu“, ali je upozorio na ono što je napisano u samoj fetvi. „Fetva nije zakon, sud je ne mora slijediti i muftija nema nikakvu vlast nad državnim institucijama“, napisao je, ali odmah dodao da se ne smije bježati od činjenice da se javnim vlastima u fetvi poručuje kako njezino tumačenje moraju prihvatiti kao obvezujuće, dok se muslimanima na odgovornim političkim i društvenim funkcijama nameće vjerska dužnost da rade na ostvarivanju njezina cilja.
Za Omerbegovića je to „vrlo ozbiljan izlazak iz prostora vjerskog savjeta i ulazak u prostor javne vlasti“. Zbog toga i niza drugih istupa dobio je desetine prijetnji smrću.
Još je izravniji sveučilišni profesor iz Zenice Dženan Skelić. Njegova je ocjena da bi potez mostarskoga muftije mogao ostati zapisan kao trenutak u kojem su „maske definitivno pale“. Slanje fetve Općinskomu sudu u Mostaru, uz zahtjev da državna tijela vjerski dekret prihvate kao obvezujući, Skelić ne vidi kao običan pravni presedan, nego kao „izravni juriš na ustavni poredak“, brisanje granice između sakralnoga i svjetovnoga i opasan uvod u institucionalnu anarhiju.
Ajatolah bi bio reis
Dževad Galijašević otišao je još dalje i Dedovićev potez nazvao ponašanjem „ajatolaha“, odnosno pokušajem da se vjersko mišljenje pretvori u političku zapovijed. Po Galijaševiću, upravo je u tome bit cijele priče: Islamska zajednica ima pravo štititi ono što smatra svojom imovinom i dokazivati svoje tvrdnje pred sudom, ali trenutak u kojemu muftija govori ljudima zaposlenima u državnim institucijama što im njihova vjera nalaže da učine u konkretnom pravnom postupku više nije pitanje zaštite vakufa. Tada se pokušava uspostaviti politička disciplina preko vjerskoga autoriteta.
Ovo pravno pitanje, međutim, dobilo je i jasnu sigurnosnu dimenziju. Ako je muftija Dedović dao u zadaću čak i javnim službenicima „štititi“ izmišljeni sakralni prostor, postavlja se pitanje što to sprječava bilo kojega vjernika da, primjerice, počini napad na zgradu kazališta budući da je postala legitimna meta. U cijelome kontekstu slučaja HNK važno je poznavati Dedovićev DNK odnosa prema Hrvatima i hrvatskim simbolima. U ranijim istupima prije izbora 2024. pozivao je na ujedinjenje muslimana protiv križa na brdu Hum iznad Mostara. Odnosno protiv Hrvata. Tvrdio je i da se „kroatiziraju i katoliziraju muslimanska djeca kroz škole“.
Kada isti muftija govori o hrvatskim simbolima kao o hegemoniji, kada izgradnju „bošnjačke protuteže hrvatskom kazalištu“ predstavlja kao nacionalno pitanje, a potom donosi fetvu kojom javnoj vlasti poručuje da mora prihvatiti njezino tumačenje kao obvezujuće, teško je ne vidjeti širu političku poruku. Tim više što se sada sve događa u trenutku kada se i sam Dedović nalazi pred jednom drugom velikom političko-vjerskom pozornicom. Naime, Sabor Islamske zajednice BiH potvrdio je njegovu kandidaturu za novoga reisu-l-ulemu, a izbor je zakazan za 10. listopada 2026. godine.
Dedovićev predak, muftija Karabeg, 1878. odbio je vjerski autoritet pretvoriti u zapovijed za rat. Dedović se danas svojim vjerskim autoritetom koristi ne bi li ušao u novi sukob s hrvatskom katoličkom zajednicom. /HMS/
