Ne treba (možda?) kao što je Tuđman utvrdio potkraj prošlog stoljeća, danas detektirati koliko je procentualno onih u Hrvatskoj koji se ne mire s činjenicom da je „Sava potekla uzvodno“. Mada, hajka na splitsku dicu i plašenje kako će, eto, splitski (fantomski) hitlerjugend restaurirati Treći Reich, upozorava kako ih je otprilike koliko i u Tuđmanovo doba. Ali su i glasniji.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Ne mislim, dakako, da nakon „slučaja heil Hitler podno Marjana“, treba mirno sjediti poput ono dvoje Francuza što su 17. listopada, dok je Pariz gorio, mirno – k’o da se ništa ne događa – pili piće nedaleko od Slavoluka pobjede kojemu je, baš kao nekim spaljenim gradskim vijećnicama po Francuskoj, vatra opasno prijetila. Zapravo, splitski se incident može, kao što je to i kazao bivši splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, objasniti u dvije riječi – nije dobro! No što – sve! – nije dobro?
Traže se mrtvi ili živi…
Oko „osuđujuće presude“ onih što su zazivali nerealiziranog, mada neki kažu i talentiranog austrijskog slikara te dovodili u pitanje moralni lik Ane Frank, postoji – konsenzus. Nema, valjda, dvojbe nikakve! Ali – u svemu, po običaju, ima neko ali…
Naime, dok su iz dobroga dijela Europe: Albanije, Italije, Portugala te napose Francuske, otkud su medijska izvješća u mnogome podsjećala na ona s ukrajinsko-ruskog bojišta, stizali uistinu uznemirujući glasovi, trebalo je valjda napraviti slučaj i od Hrvatske. Tome forsiranju nekakvoga izvanrednog stanje podlegla je nažalost i policija. Prvo je, usprkos tomu što je Split već nekoliko sati nakon utakmice sa simpatičnim gostima iz Amsterdama iznova bio grad za mirnu šetnju Rivom usred ovoga miholjskoga ljeta, objavljena je potjernica za nekolicinom, doduše otprije znanih, splitskih huligana. Nedostajalo je samo: Traže se mrtvi ili živi…
Forsiranje straha
Istovremeno, obznanjeno je kako više-manje svaki od njih ima dosje vrijedan konstantne policijske paske. Znala je, dakle, splitska policija s kim ima posla, slijedom čega bi doista bilo logično da ih je zaključala. Makar dok prođe utakmica, pa da se – jer vidim kako je to ovih dana najvažnije – Hrvatska ne bruka pred vrlo senzibilnom Europom čija mladost inače već danima, ponegdje i tjednima, ruši sve pred sobom. Iz različitih razloga… Dobro, jedino možda Anu Franku ne stavljaju u nezgodan kontekst.
U toj atmosferi isforsiranog straha kako će splitski (fantomski) hitlerjugend restaurirati Treći Reich, tri dana poslije Ajaxa, splitska je policije, uoči Hajdukove utakmice u domaćem prvenstvu, uhitila, javili su lokalni mediji, više osoba. Među kojima je bilo i maloljetnika. Zbog čega se ispred zgrade Policijske uprave splitsko-dalmatinske prosvjedno okupilo 20-ak članova njihovih obitelji. Kako i ne bi, kad je za jednoga maloljetnika zatražen jednomjesečni pritvor…
Rezultat je to gotovo sveopće hajke u kojoj je svoj obol dala i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter tvrdeći kako nije riječ o izoliranom neredu navijača nego o manifestaciji mržnje koja, veli, zahtijeva jasnu institucionalnu reakciju. A usred stvorenoga ozračja – panike! – to bi, valjda, značilo da Torcidaši kane rušiti državu, pa protiv njih ne treba birati sredstva. Ni način!
Torcida za Vučića…
Na tome su valu neki duboko zagazili u – bizarnost, svjedočeći kako je splitsko „Ustaj, Adolfe“, spasilo od sigurna izbornog poraza Aleksandra Vučića uoči „oktobarske revolucije“, koja se, naime, ima(la) dogoditi 25. listopada kada su tamo daleko izvanredni izbori. A, evo, nakon Splita taj će politički šegrt vojvode Šešelja – ponovo – biti premijer… Torcidi zahvaljujući! Uz to, slijedom ovih inteligentnih opažanja, taj je glasoviti srpski naprednjak došao na svoje; Mjesecima, naime, tvrdi kako se Hrvati miješaju u tamošnje izbore jer ga više očima ne mogu gledati. Bizarno – nema(m) druge riječi…
Znakovito – a možda je čak i to bizarno?! – otrježnjujuće riječi dolaze baš iz Srbije. Gostujući na Hrvatskoj televiziji Vladimir Arsenijević, govoreći o političkoj, osobito predizbornoj, situaciju u Srbiji analizirao je i odnos prema povijesti, relativizaciji zločina i toleriranju ustaških pozdrava u Hrvata. „U beznađu Srbije razumijem da ljudi ideologiziraju mitove i žive od njih, a nemaju što raditi, ali Hrvatska mi nije jasna“, kazao je taj srpski pisac i politički aktivist kojega je nedavno (Vučićeva) batinaška Srbija pretukla usred Beograda.
Ovo je Zadrina Hrvatska
I, baš te (prošle) nedjelje kad je emitiran ovaj razgovor s Arsenijevićem, na poljudskom sjeveru, desetkovanom torcidaškom uporištu osvanuo je – tradicionalno na dan njegove pogibije – transparent potpore hrvatskome heroju Blagi Zadri. Nije taj vukovarski branitelj nikakva mit, već dio povijesti. Pravi torcidaši – a u Domovinskom rat ih je poginulo 27 – to znaju. Slijedom čega je uistinu vrijeme, kako je to detektirao bivši Vatreni i bivši Hajdukovac Igor Štimac, da provjetre redove i ne daju neprijateljima „naše krvlju stvorene zemlje novi prostora za optužbe!“
Ne treba se, dakako, vraćati u vrijeme kada su vanjski te osobito unutarnji neprijatelji bili alat kontinuiranog strašenja širokih narodnih masa. Treba se, međutim, vratiti na kraj prošloga stoljeća i podsjetiti na zagrebački govor Franje Tuđmana od 26. lipnja 1999. na Glavnom odboru u povodu desete obljetnice HDZ-a.
„… Nedavno sam u nekoj prigodi kazao da u Hrvatskoj ima 10-15%, a ponegdje, to znači u nekim mjestima iz različitoga razloga, 20% onih koji se nikako ne pomiruju s hrvatskom slobodom, hrvatskom samostalnošću“, upozorio je prvi predsjednik.
Neka institucije rade svoj posao…
Nesmiljena medijska hajka na splitsku dicu svjedoči kako su Tuđmanove riječi – uostalom kao i ine! – aktualnije nego ikad. Hrvatskoj, istina, ne trebaju nove tjeralice ni utvrđivanje čija je – a čija nije – suvremena Hrvatska.
No ako se donedavni saborski zastupnik i, po svemu sudeći, doživotni lider Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac pravi Englez dok Srbi(ja) oplakuje svoga genocidnog đenerala, znakovito šuti dok mu ex-zagrebački prijatelj Porfirije javno voli (i ljubi mu lijes) toga zločinac iz Zadra i Škabrnje i ne vidi dok ovih dana četnikolike spodobe marširaju po Hrvatskoj i postavljaju „krstove“, a spremno je na zadnjim nogama čim spazi kakvu crnu majicu (u Hrvata) i kakva zaigrana mjerača kukuruza, možda je ipak vrijeme propitati tko se – sve! – u Hrvatskoj ni danas ne može pomiriti s činjenicom da je „Sava potekla uzvodno“.
Apsolvirajući „splitski slučaj“ te vjerujući kako više neće biti uhićenja – i potencijalnoga utamničenja! – maloljetnika, poslužit ću se frazom ma koliko ona bila (već) otrcana: Neka institucije rade svoj posao. Dakle: škola, mediji, Crkva i napose – aktualna politika. Bit će onda manje posla i za policiju, pa onda i manje nervoze. I poglavito – represije!/HMS/
