 |
| Predaja gaovice kod muzeja u Zavali |
Mada joj je čuvena popovska „maksuzija“,
promovirana u seriji „Lud, zbunjen, normalan“, privremeno oduzela primat
gaovica se opet vraća, ali ne popovska nego imotska. Imotska gaovica je u
Popovo stigla ne podzemljem, nego stjecajem okolnosti. Za jednog posjeta
skupine radoznalaca iz Ljubuškog, Ravnom i Popovu uz obvezni obilazak špilje
Vjetrenice uputili su se i u razgledanje obližnjeg Biospeleološkog muzeja, kažu
jedinstvenog u svijetu.
Nadaleko poznata popovska gaovica
Tijekom predstavljanja eksponata i priče o nekadašnjem
ribljem fondu, Vesna Slobođan, voditeljica muzeja, spomenula je kako je
betoniranjem korita Trebišnjice iščezla gaovica, čuveni afrodizijak! O njezinoj
slavi predaje kažu, zahvaljujući vještim Dubrovčanima, raspredali su i sultani
u Carigradu.
Među prisutnima bio je i Vinko Herceg,
zaljubljenik u arheologiju i prirodu, poznat i po nadimku Schleimann, po
njemačkom istraživaču, koji je promptno ustvrdio da gaovice ima i u virovima na
rubovima Ljubuškog polja i vrgoračkog Rastoka. Obećao je da će preko upućenih
znanaca istu nabaviti i darovati muzeju. Međutim, virovi su kasno proradili, tek
u proljeće počeli su izbacivati gaovicu i to u malim količinama. Ipak gospodin Herceg
je uspio osigurati nešto više od kilograma tih ribica u koje se umiješala i
jedna plotica, za Biospeleološki muzej.
 |
| Među imotske gaovice umiješala se jedna plotica |
Po zahtjevima poziva kojim se autor bavi,
provjeravajući areal rasprostiranja gaovice od Josipa Vekića inženjera lovstva
i zaštite prirode iz PP Hutovo blato, doznali da postoje dvije vrste gaovice –
čuvena popovska i imotska koja nije stekla slavu, što znači da za muzej
osigurane gaovice nisu odgovarajuće. Nakana je nakana, gospodin Herceg je za
muzej namijenjene gaovice donio u Zavalu i predao voditeljici Muzeja gospođi
Slobođan. Bila je jako iznenađenja održanom riječi ljubuškog Schleimanna.
Da bi se gaovica usporedbe radi, izložila prvo
je trebalo osušiti pa kao eksponat postaviti. Međutim, sa zakašnjelim ulovom
nestala je mogućnost sušenja, pa će imotska gaovce vjerojatno prvi puta u
Popovu, poslužiti za kušanje. Prema opisu u stručnoj studiji „Ribe Neretve“
Mostar/Metković, 2013. (str. 152. – 155.), popovska i imotska gaovica se ipak
razlikuju. Dimenzije su približne, dužina tijela imotske gaovice „najčešće 8 –
9 cm, a najviše 12 cm“. Popovska je nešto veća „može narasti do 13 cm, obično
je oko 10 cm“.
 |
| Imotske gaovice razlikuju se od popovskih |
Osnovna razlika, pak, je u boji leđa
popovske gaovice „su tamno zelena, bokovi žuti s ružičastim preljevima, a trbuh
je srebrenkasto-bijele ili jasno žute boje“. Imotska gaovica ima siromašniji
spektar boja. „Leđna strana joj je mrko siva do mrko crna, bokovi su nešto
svjetliji, a trbuh bijel“. Imaju li ista svojstva nezahvalno je reći, tek „trebalo
bi obaviti degustaciju“ bio je šaljivi zaključak na kraju ove primopredaje.
Popovska gaovica praktički je nestala
Za popovsku gaovicu se može reći da je „bila
vrlo značajna vrsta za stanovništvo Popova polja. Lovila se u velikim
količinama tijekom migracija i iz podzemlja, nakon čega se sušila i solila, te
na takav način čuvala za prehranu“. Dalje se kaže: „Postoje zapisi da je takva
usoljena gaovica bila jedan od darova koje je Dubrovačka republika slala
sultanu. Na glasu je bila kao afrodizijak, vjerojatno radi velikog postotka
masti u sastavu tijela“. Za imotsku gaovicu stoji da da „slabo poznata vrsta bez vrijednosti za
gospodarski i sportski ribolov. Lokalno je stanovništvo katkad lovi za prehranu“.
 |
| Vrelo Lukavac ispod Vjetrenice možda povremeno posjete i popovske gaovice |
Popovska gaovica je endemska vrsta za Bosnu
i Hercegovinu, te Hrvatsku. U Bosni i Hercegovini nastanjivala je Popovo, zatim
Ljubomirsko, Dabarsko i Fatničko polje, rijeku Bunu u slivu Neretve i potok
Kasindolka u slivu Bosne kod Sarajeva. Betoniranjem 67 kilometara korita
Trebišnjice 1979. godine gaovica je iz Popova praktično nestala. U Hrvatskoj je
zabilježena u Ombli kod Dubrovnika, te potocima i rječicama juga Dalmacije.
Imotska gaovica je također, autohtoni endem. U Hercegovini je ima u Tihaljini i
Trebižatu, a u Dalmaciji u Crvenom jezeru kod Imotskog, Baćinskom jezerima kod
Ploča, Neretvi, Norinu, Vrljici…
Tekst i
foto: Dušan Musa (Večernji list)
Naravno, nikakvo preuzimanje tekstova i slika ne dolazi u obzir, jedino to mogu New York Times, Le Monde i poslovni suradnici.
 |
| Ribu za sultane 1882. opisao je Franz Stindachner, austrijski ihtiolog i zoolog |