Hrvatski general Rahim Ademi i njegove postrojbe porazile su u rujnu 1991. godine srpske snage pod zapovjedništvom Ratka Mladića kod Šibenika.
Ratni put Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca koji je preminuo u pritvoru Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Scheveningenu u Nizozemskoj, „popločan“ zločinima, započeo je u Hrvatskoj, u dalmatinskom zaleđu, gdje je u ljeto 1991. postao zapovjednikom 9. korpusa Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Kninu, podsjeća Jutarnji list.
Na tom području JNA i srpske paravojne snage terorizirale su hrvatsko stanovništvo na obali i u zaleđu, u Cetinskoj krajini, počinile masakr u Škabrnji i Nadinu te zločine i palež u Kijevu, Vrlici, Maljkovu i drugim mjestima. Mladićeve snage granatirale su i pokušavale zauzeti Zadar, Šibenik i Sinj, a krajnji cilj Ratka Mladića bio je izbiti na Jadransko more.
Najbliže ostvarenju tog plana došao je napadom na Šibenik u rujnu 1991. godine, kada su snage JNA stigle nadomak svoga cilja, do Šibenskog mosta.
No dalje nisu stigle – ondje ih je dočekala obrana Šibenika, kojom je zapovijedao hrvatski general Rahim Ademi, bivši časnik JNA koji se priključio Hrvatskoj vojsci. On i njegove postrojbe tada su na Šibenskom mostu zaustavili srpske agresorske snage.
Ademi se za Al Jazeeru Balkans u studenome 2017. godine, povodom osuđujuće presude Mladiću, prisjetio događaja iz tih ratnih dana, objasnivši da je Mladićeva namjera bila presjeći Hrvatsku na tom području, pravcima prema Sinju i Biogradu.
U tom slučaju otvorili bi mu se novi pravci, posebno prema Splitu i južnije, te bi pad Šibenika, kako je rekao, značio pitanje obrane cijele Dalmacije. Zato obranu Šibenika smatra jednom od najvećih hrvatskih pobjeda.
Bio je to prvi vojni poraz Ratka Mladića u Hrvatskoj, a mnogi smatraju da tijekom svoje vojne karijere nije bilježio ništa osim poraza.
„To je bila vojska koja je bila modernizirana i opremljena tenkovima, a mi se u to vrijeme nismo imali čime braniti. Zato sam organizirao zauzimanje vojarne u Rogoznici, gdje smo došli do teškog naoružanja i topova. Preko noći formirali smo topničke bitnice i postavili obranu ispred Šibenika. Tako smo obranili Šibenik, a potom smo se uspjeli prebaciti oko 25 kilometara iza Vodica, prema Gaćelezima, čime smo deblokirali Šibenik. To je bio njegov poraz, a ja kao vojnik smatram da je to najveća pobjeda Hrvatske vojske i prva pobjeda u Domovinskom ratu – pobjeda u bitci za Šibenik“, rekao je Ademi.
Ademi je, dok je to područje bilo pod njegovim zapovjedništvom, sprječavao Mladića i u pokušajima zauzimanja brane Peruća, čijim je rušenjem kasnije prijetio. Tada je bilo ugroženo više od 50.000 ljudi.
„Bio sam zapovjednik 126. brigade u Sinju i za vrijeme mog zapovijedanja nikada se nije uspio približiti Perući. Miniranje brane dogodilo se tek nakon mog odlaska iz 126. brigade.“
Mladića, navodi, nikada nije upoznao ni susreo – „hvala Bogu“, rekao je Ademi, jer o njemu i kao čovjeku i kao časniku misli sve najgore. Gledali su se samo preko nišana, a u svakom napadu na Šibenik, ističe, „polomio je zube“.
„Mogu reći da on nije bio nikakav vojnik. Svoje vojne sposobnosti nikada nije pokazao u pravim bitkama. ‘Hrabrost’ je pokazivao samo nad nedužnim civilima, ubijajući nenaoružane ljude. Što se tiče vojnih sukoba, uvijek je bio veliki gubitnik. Njegov karakter najbolje se vidi u onome što je učinio u Škabrnji i u Srebrenici. To je njegova najveća sramota – počinio je ratne zločine nad civilima, i to ne jedan, nego više njih. Bio je zapovjednik i kao takav najodgovorniji. Znao je samo napadati civile, a kada bi naišao na Hrvatsku vojsku, uvijek se povlačio. Gdje god je vidio nenaoružane civile, slao je tenkove i činio zločine, a gdje je naišao na otpor Hrvatske vojske, povlačio se. Zato je tijekom boravka u Hrvatskoj doživio niz poraza od Hrvatske vojske“, rekao je Ademi. /HMS/
