U 66. godini preminuo je Mišo Hrnjak, basist najpoznatije postave Azre, jednog od najvažnijih bendova jugoslavenskog novog vala. Uz Branimira Johnnyja Štulića i Borisa Leinera bio je dio trojca koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih stvorio pjesme koje se slušaju i više od četiri desetljeća kasnije.
Hrnjak je svirao bas-gitaru na prva tri studijska albuma Azre – Azra (1980.), Sunčana strana ulice (1981.) i Filigranski pločnici (1982.) – te na legendarnom koncertnom albumu Ravno do dna.
Iako je u bendu proveo samo tri i pol godine, sudjelovao je u stvaranju jednog od najvažnijih poglavlja domaće rock-glazbe. Njegov bas bio je važan dio prepoznatljivog zvuka Azre, benda čije su pjesme spajale rock, punk, reggae i Štulićeve tekstove o ljubavi, društvu i svakodnevnom životu, piše Index.
Kako je postao član Azre?
Hrnjakov ulazak u Azru dogodio se gotovo slučajno. U svojoj autobiografiji Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu, objavljenoj 2015. godine, opisao je kako ga je Johnny Štulić pozvao da mu pomogne jer je trebao basista za nastup.
Hrnjak je tada već svirao u nekoliko bendova i isprva nije bio zainteresiran. No Štulić je inzistirao da donese gitaru i dođe k njemu. Kada je stigao u Štulićev stan, dočekao ga je Johnny s akustičnom gitarom. Počeo mu je svirati svoje pjesme, jednu za drugom, dok ga je Hrnjak pokušavao pratiti na basu.
Budući basist Azre ostao je zatečen onime što je čuo. Štulićev način sviranja i količina materijala koji je već imao bili su nešto s čime se dotad nije susreo. Pristao mu je pomoći dok ne pronađe stalnog basista, ne sluteći da će upravo on postati dio postave koja će obilježiti domaću glazbenu povijest. Ubrzo je upoznao i bubnjara Borisa Leinera. Tako je nastao trojac koji je snimio najpoznatije rane albume Azre.
Na koncertima su svirali i više od 50 pjesama
Hrnjak se godinama kasnije prisjećao koliko je intenzivan bio život u Azri. Bend je nastupao često, a Štulić je neprestano stvarao nove pjesme.
Posebno mjesto u povijesti benda zauzima koncertni album Ravno do dna, snimljen u zagrebačkom Kulušiću 1981. godine, a objavljen godinu kasnije. U intervjuu za Telegraf 2023. godine Hrnjak je otkrio da su koncerti Azre u tom razdoblju bili iznimno zahtjevni.
Na trostrukom koncertnom albumu našle su se 44 pjesme, ali bend je na nastupima znao izvesti i više od 50. Hrnjak je objašnjavao kako su pjesme na albumu poredane uglavnom onim redoslijedom kojim su ih izvodili uživo. Takav tempo zahtijevao je iznimnu uigranost, posebno jer je Azra velik dio nastupa temeljila na energičnom odnosu gitare, basa i bubnjeva.
Zašto je napustio Azru na vrhuncu popularnosti?
Godine 1982. Hrnjak i Leiner morali su na odsluženje vojnog roka. Za bend koji je upravo bio na vrhuncu popularnosti to je značilo prekid dotadašnjeg načina rada.
No Hrnjak je kasnije otkrio da odlazak iz Azre nije bio samo posljedica odlaska u vojsku. U intervjuu za Telegraf 2023. godine ispričao je da je već prije vojske odlučio kako se više ne želi profesionalno baviti glazbom.
Život u rock-bendu, stalni koncerti, putovanja i pritisak ostavili su trag na njemu. Zanimljivo je da tijekom služenja vojnog roka nije prestao svirati. Naprotiv, završio je u vojnom orkestru i nastupao više puta tjedno.
U jednom ranijem intervjuu otkrio je da je vojsku služio u Surdulici i Leskovcu te da je devet mjeseci svirao u orkestru oficirskog kluba. Kasnije je govorio kako je ondje, svirajući različite glazbene stilove, dodatno napredovao kao glazbenik.
Ipak, nakon povratka iz vojske ostao je pri odluci da ne nastavi profesionalnu karijeru. Smatrao je da je nakon sviranja sa Štulićem i Leinerom teško pronaći nešto što bi ga na jednak način ispunjavalo.
Život nakon Azre bio je potpuno drukčiji
Nakon odlaska iz benda Hrnjak je godinama živio daleko od svjetala pozornice. Putovao je Europom, promijenio način života, a poslije se skrasio u Mađarskoj. Ondje je osnovao obitelj i dobio petero djece. U intervjuima je otvoreno govorio o teškim razdobljima života, problemima s ovisnošću i traženju novog životnog smjera.
Tijekom osamdesetih priključio se vjerskoj zajednici, a kasnije se posvetio obitelji i različitim poslovima. Među ostalim, bavio se stolarijom i izradom namještaja. Glazbu ipak nije potpuno napustio. Nastavio je svirati akustičnu gitaru, zanimati se za country i druge glazbene stilove, premda se godinama nije profesionalno bavio bas-gitarom. U jednom intervjuu otkrio je da gotovo dvadeset godina nije svirao bas.
Ponovno se udružio s Borisom Leinerom
Nakon dugog izbivanja s glazbene scene Hrnjak se ponovno povezao s nekadašnjim kolegom iz Azre, bubnjarom Borisom Leinerom. Zajedno su osnovali Leiner & Hrnjak bend i 2010. godine objavili album Viša sila. Bila je to njihova prva zajednička diskografska suradnja nakon gotovo tri desetljeća, odnosno nakon snimanja Filigranskih pločnika. Nastupali su s mlađim glazbenicima, izvodili vlastite pjesme, ali i skladbe iz razdoblja Azre.
Hrnjak je 2015. godine objavio autobiografiju Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu, u kojoj je zapisao uspomene na odrastanje, burne godine rock-scene, život u Azri i sve što je uslijedilo nakon odlaska iz benda. Knjigu je predstavio u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, gdje je održan i koncert njegova benda. Na pozornici im se tada pridružio i Davorin Bogović, prvi pjevač Prljavog kazališta./HMS/
