Oslobađajuća presuda Suda Bosne i Hercegovine u predmetu protiv bivšeg glavnog ravnatelja Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Osmana Mehmedagića Osmice ostavila je velik dio javnosti u nevjerici.
Piše: Semira Degirmendžić, Raport.ba
Prije svega zbog toga što je tijekom suđenja, koje je trajalo dulje od godinu i pol, izveden niz dokaza i saslušan niz svjedoka u vezi s njegovim poništenim i lažnim diplomama.
I laicima je od početka ovog pravosudnog postupka bilo jasno da se u sudnici raspravljalo o čovjeku koji je vodio najmoćniju agenciju u državi bez valjane visokoškolske kvalifikacije. Pa ipak, optuženik je danas iz zgrade Suda BiH izišao kao slobodan čovjek.
Iz obrazloženja sudskog vijeća, koje je iznijela predsjednica vijeća, sutkinja Jasmina Ćosić-Dedović, proizlazi da Tužiteljstvo BiH Osmana Mehmedagića uopće nije optužilo za posjedovanje lažne diplome ili njezino krivotvorenje, nego je optužnicu temeljilo isključivo na kaznenom djelu zlouporabe položaja ili ovlasti, za koje, prema ocjeni Suda BiH, nije iznijelo dovoljno dokaza.
Sada se postavlja pitanje zašto Tužiteljstvo BiH Mehmedagića nije optužilo za krivotvorenje isprave, što bi, uz izvedene dokaze, na sudu bilo vrlo lako dokazati, nego se odlučilo za optužnicu zbog zlouporabe državne dužnosti.
Sudeći prema obrazloženju sutkinje Ćosić-Dedović, Tužiteljstvo BiH napravilo je niz propusta u pokušaju da Mehmedagiću dokaže zlouporabu položaja i ovlasti povezanu s lažnom diplomom.
Prvo, Sud BiH smatra da je Tužiteljstvo BiH trebalo dokazati što je Mehmedagić prema zakonu trebao učiniti kada je saznao da mu je Prosvjetna inspekcija Republike Srpske u studenome 2019. poništila diplomu Fakulteta za poslovne studije u Banjoj Luci.
U obrazloženju presude sudsko vijeće čak se pita je li Mehmedagić znao da mu je diploma poništena i kada je za to saznao, uz napomenu da Tužiteljstvo BiH nije konkretno navelo što je u takvoj situaciji trebao učiniti.
Iz Suda BiH naveli su da Zakon o OSA-i ne propisuje što osoba na dužnosti ravnatelja treba učiniti kada sazna da joj je diploma poništena.
To znači da Sud BiH u ovakvim slučajevima pogleda u zakon i utvrdi da u njemu ne piše kako osoba s lažnom ili poništenom diplomom mora sama prijaviti tu činjenicu ili napustiti dužnost. Očito je upravo to bila prednost za Mehmedagića.
Nikome pritom ne može biti logično da zakonodavac, u ovom slučaju Parlamentarna skupština BiH, prilikom donošenja Zakona o OSA-i nije računao na ovako bizarne scenarije i mogućnost da će glavni ravnatelj državne tajne službe imati lažnu diplomu, a još manje da će je, ako mu u međuvremenu bude poništena, sam prijaviti i dobrovoljno napustiti dužnost.
Zato što u zakonu ne piše izričita rečenica „ravnatelj mora sam odstupiti s dužnosti ako nema valjanu diplomu”, sud se strogo držao forme.
Tužiteljstvo BiH u optužnici se površno pozvalo na opće zakonske odredbe kojima se definiraju obrazovni uvjeti i odgovornost ravnatelja, ali prema ocjeni Suda BiH za osuđujuću presudu bilo je potrebno mnogo više.
Sud BiH također odgovornost za to što je Mehmedagić ostao na dužnosti i nakon što mu je jedna diploma poništena, a drugu je, kako je poslije utvrđeno u sudskom postupku, pribavio nezakonito, faktički prebacuje na Vijeće ministara BiH, za koje navodi da je jedino tijelo koje ga je moglo smijeniti.
Budući da Vijeće ministara BiH nije smijenilo Mehmedagića, Sud je zaključio da optuženik nije samovoljno prisvojio dužnost ravnatelja OSA-e.
Kako bi se u kaznenom postupku donijela osuđujuća presuda, Tužiteljstvo je moralo dokazati da je Mehmedagić poduzeo neku konkretnu protupravnu radnju kojom je aktivno spriječio Vijeće ministara da donese odluku o njegovoj smjeni.
Budući da takvih dokaza nije bilo u optužnici, očito je da je Sud „oprao ruke i prebacio lopticu” na teren politike, koja je ignorirala činjenice o Mehmedagićevoj diplomi.
Apsurdi povezani s tajnošću dokumenata i dokaza
Još veći apsurd za javnost predstavlja dio obrazloženja koji se bavi samom diplomom kao dokumentom i famoznim uputama o tajnosti.
Svima je poznato da je diploma javna isprava kojom se dokazuje nečije obrazovanje, a Mehmedagić je na svoj osobni dosje, kao i na dosjee drugih zaposlenika OSA-e, stavio oznaku tajnosti kada se počelo govoriti o njegovoj diplomi.
Međutim, za Sud BiH ni u tome nema ničega pravno spornog.
Sudsko vijeće navodi da donošenje uputa o postupanju s osobnim dosjeima i označavanje dokumenata kao povjerljivih pripada redovitim zakonskim ovlastima koje glavni ravnatelj OSA-e ima s obzirom na dužnost koju obavlja.
Kako bi takvo postupanje postalo kazneno djelo, Tužiteljstvo BiH moralo je izvan svake razumne sumnje dokazati da je Mehmedagić te ovlasti iskoristio isključivo s namjerom da prikrije vlastitu lažnu diplomu i tako sebi osigura ostanak na dužnosti.
Za Sud BiH bilo je dovoljno to što je Zajedničko povjerenstvo Parlamentarne skupštine BiH za nadzor nad radom OSA-e na kraju ipak izvršilo uvid u Mehmedagićevu diplomu.
Iz perspektive Suda, ako je nadležno tijelo vidjelo dokumentaciju, onda optužba da je Mehmedagić nešto prikrio pravno pada u vodu, iako se Sud u obrazloženju presude uopće nije osvrnuo na činjenicu da je dokument koji je Mehmedagić predočio Povjerenstvu bio lažna diploma Američkog sveučilišta u Tuzli, što je dokazano tijekom suđenja.
Sud je zaključio da Tužiteljstvo BiH nije dokazalo kako je oznaka tajnosti koju je Mehmedagić stavio na dokumente spriječila druga nadležna tijela i inspekcije da izvrše uvid u njegovu diplomu.
U istom je tonu sudsko vijeće opravdalo i činjenicu da optuženik sporne dokumente, nakon što ih je pokazao Zajedničkom povjerenstvu, uopće nije vratio u arhiv agencije.
Iako je svima jasno da je držanje službenih dokumenata izvan službenih prostorija neprihvatljivo, Sud je naveo da u optužnici nije konkretno određena službena obveza vraćanja te dokumentacije niti pravna osnova iz koje bi takva obveza proizlazila.
Budući da Tužiteljstvo BiH nije navelo članak zakona kojim se izričito nalaže vraćanje tih dokumenata u OSA-u u tom trenutku, Sud je zaključio da se ni takvo postupanje ne može smatrati kaznenim djelom.
Tužiteljstvo je također tvrdilo da svaka konvertibilna marka koju je Mehmedagić primio nakon poništenja prve diplome, još 2019. godine, predstavlja protupravnu korist i izravnu štetu za državni proračun.
Ipak, Sud BiH i u ovom je slučaju zauzeo stajalište da se plaće i naknade primljene tijekom obnašanja dužnosti ne mogu smatrati rezultatom kaznenog djela.
Prema njihovu tumačenju, sve dok je osoba na određenoj dužnosti, dolazi na posao i potpisuje akte, plaća predstavlja zakonsku naknadu za obavljeni rad.
Pravni presedan kao ohrabrenje za buduće slučajeve
Konačni ishod ovog postupka razotkriva poraznu stvarnost u BiH: posjedovanje lažne diplome ili neispunjavanje potrebnih kvalifikacijskih uvjeta može biti osnova za otkaz u području radnog prava, ali u sferi kaznene odgovornosti takvo ponašanje ostaje potpuno nekažnjeno.
Ova presuda postavlja opasan i skandalozan presedan prema kojem bilo koji visoki dužnosnik u BiH može nesmetano upravljati najosjetljivijim državnim institucijama bez ikakvih obrazovnih kvalifikacija ili čak s dokazano krivotvorenim dokumentima.
Također, ako neko tužiteljstvo ubuduće, bilo namjerno bilo zbog nemara, propusti podići optužnicu za krivotvorenje isprava, svaka naknadna optužba za zlouporabu položaja osuđena je na neuspjeh. Razlog je jednostavan: teško je pribaviti dokaze o tome je li neka osoba znala da joj je diploma poništena jer uvijek može tvrditi da za to nije znala.
Ako je osobu bez diplome ili s naknadno pribavljenom lažnom diplomom na dužnosti ostavilo neko tijelo izvršne vlasti, taj dužnosnik neće odgovarati za to što je ostao u fotelji jer zakon ne propisuje da ravnatelj mora sam prijaviti da nema potrebne kvalifikacije.
Ako neki ravnatelj u obavještajnom ili sigurnosnom sektoru na svoju diplomu stavi oznaku tajnosti, iako je riječ o javnoj ispravi, ni za to neće odgovarati. Druge institucije trebale su pokušati izvršiti uvid u takav dokument i provjeriti ga, a tužiteljstvo će morati dokazati da ih je u tome spriječila oznaka tajnosti te da je ona postavljena kako bi se prikrilo da je diploma lažna.
Upravo je u slučaju Mehmedagića Sud BiH zaključio da Tužiteljstvo BiH ništa od navedenoga nije dokazalo.
Preslika stranice Tužiteljstva BiH: Sve optužnice dostupne osim Mehmedagićeve
Kako bismo usporedili službene navode iz optužnice protiv Mehmedagića s obrazloženjem oslobađajuće presude, naišli smo na prepreku u službenom registru Tužiteljstva BiH.
Dok su sve ostale optužnice, uredno razvrstane prema godini podizanja, potpuno otvorene i dostupne javnosti, optužnicu pod nazivom „Mehmedagić” iz nekog razloga nije moguće otvoriti. Pri pokušaju otvaranja pojavljuje se obavijest da dokument nije dostupan.
Taj je problem bio uočljiv nekoliko trenutaka nakon objave presude Suda BiH, ali nije poznato je li optužnica možda uklonjena i ranije ni zbog čega se to dogodilo./HMS/
