Ono što je Haški tribunal presudio kao genocid, kao pohod namjernog i sustavnog istrebljenja čitavog jednog naroda, bila je pomno planirana i provedena likvidacija zarobljenih muškaraca i dječaka Bošnjaka.
Piše: Prof. dr. Ugo Vlaisavljević za Hrvatski Medijski Servis
Čini se da još ostaje nedovoljno naglašeno ili analizirano: genocidna akcija vojske RS-a je bila likvidacija zarobljenika. A među zarobljenim nisu bili samo razoružani vojnici, nego i civili, čak i djeca i starci. U genocidnim pohodima se uvijek radi o sustavnoj likvidaciji zarobljenika, zatvorenika, zatočenika logora… Pri čemu razlika između razoružanih i zarobljenih vojnika i privedenih civila za izvršitelje genocida uopće ne postoji. Nema razlike između zarobljenih vojnika i staraca na kućnom pragu ili djece koja su se igrala na igralištu. Razlike nema, jer je njihova zajednička krivnja što su uopće živi. Znamo to iz holokausta: za pokretanje genocida nije potrebna nikakva suprotstavljena vojna formacija, nikakva naoružana skupina. Rezultati genocida su ogromne gomile leševa, kao ostaci tijela ne pojedinaca nego tijela čitavog jednog naroda. Izvršitelji genocida iza sebe ostavljaju stratiše naroda, a ne poginule na bojnom polju.
Za razliku od njihovih žrtava, za izvršitelje genocida je nužno da budu vojna formacija, dobro organizirana i ustrojena vojska, spremna za najveće vojne pothvate. A možda ništa kao genocid ne stavlja na kušnju organiziranost te vojske, njenu zapovjednu koordiniranost, a pogotovu njenu discipliniranost, neupitnu podčinjenost i lojalnost svakog pojedinca u izvršavanju svoje vojničke dužnosti.
Namjenska industrija genocida
U analizi genocida u Srebrenici treba razmatrati i promišljati preduvjete i uvjete, povijesne i konkretne-situacijske okolnosti, posljednje svrhe i etapne ciljeve, glavne namjere i pojedinačne odluke, itd., koji stoje iza akcije istrebljenja koja je zapanjila čitav svijet. Jedan od uvjeta kojeg je lako razabrati zasigurno je logistika: jednako moćna i organizirana kao i sama vojska-egzekutor genocida. I na toj strani se pojavljuju civili, ali sada u najmračnijoj ulozi, ili ne manje strašnoj od one koju su imali vojnici iz streljačkih strojeva. U tu kategoriju spadaju mnogi, od birokrata za stolom koji su imali moć odlučivanja gdje i kako vršiti egzekucije, a pogotovu što raditi s gomilama leševa, do onih iz čitave industrije i tehnologije uklanjanja posmrtnih ostataka: od vozača autobusa i kamiona preko onih koji su upravljali građevinskim strojevima za zemljane radove, poput bagera i rovokopača, do ručnih utovarivača.
Bez države nema genocida
O tome su nas podučili neki od najvećih suvremenih mislilaca: genocidi novijeg doba podrazumijevaju uključivanje moderne industrije u masakre. Tako je i za genocid u Srebrenici trebao takav jedan veliki industrijski pogon ili, točnije, toliko moćna logistika kakvu jedino država ili makar para-država – a to znači izvjesna zavidna organizacija koja industriju i tehnologiju ubijanja povezuje i koordinira s vojnom djelovanjem i birokratskim upravljanjem – može osigurati. Moglo bi se na tragu razmišljanja Michela Foucaulta o modernoj državi i njenoj upletenosti u genocid reći da bi jedna od definicija suvremene države, kao važnog testa njenih mogućnosti da realizira svoje svrhe, bila: „organizacija ili institucija sposobna da izvrši i poništi genocid“. Dakle, iza srebreničkog genocida je morala stajati država, kako iza dobro organizirane vojske tako i iza dobro organizirane logistike uklanjanja žrtava te vojske. Nikakve paravojne skupine ili nekontrolirane vojne formacije to nisu mogle realizirati.
Junačka poezija nakon Srebrenice
Naravno, iza narodnooslobodilačke vojske, koja može biti itekako dobro organizirana i disciplinirana, ne treba stajati nikakva država, jer njen cilj upravo može biti stjecanje države. Međutim, narodnooslobodilačka vojska koja za one koje je pobila traži državnu ili kvazi-državnu logistiku radi uklanjanja njihovih posmrtnih ostataka je zločinačka armada. Jer njoj takva logistika služi da sakrije svoj zločin, a ako je pritom birokratski i industrijski angažman na skrivanju iznimno velik, strojno-zemljišni radovi veoma obimni i zahtjevni, jer se radi o tisućama smaknutih, onda je riječ o genocidu, a ne o velikoj vojnoj pobjedi na bojnom polju. Jer kada oni koji su preživjeli ratne okršaje, bilo da su se sami predali ili da su zarobljeni, a pogotovu kada u tim okršajima nisu niti sudjelovali, nemaju pravo na život, onda se radi o masovnom zločinu, o kriminalu, o svirepim ubojicama, a ne nipošto o epskim junacima. Kakva bi to mogla biti epska naracija o smaknućima tisuća zarobljenih i još mnogih bezrazložno privedenih? Međutim, budući da svaka narodnooslobodilačka borba traži svoju junačku epopeju, onda su masovni zločini i genocidi pažljivo uklonjene epizode kolektivnog pamćenja, jednako kao što su to i leševi streljanih zarobljenika s lica zemlje. Ali ne radi se tu više o epizodi. Ako nakon Auschwitza može biti i ima poezije, nakon Srebrenice je došao kraj junačke pjesme naroda u čije ime je izvršen genocid.
Pred sam čin genocida, general Mladić je dao onu svoju čuvenu izjavu da je došao trenutak osvete Turcima. Bio je uvjeren da sam ispisuje novo poglavlje drevne srpske epike, jer je svoj ulazak u Srebrenicu tog kobnog 11. srpnja vidio kao ulazak na bijelom konju i sa isukanom sabljom u neprolazno mitsko vrijeme narodnog predanja. No, kada je odlučio da u panici pokupi ostatke svog krvavog pira, znao je da bez prikrivanja zločina on više ni u jednoj bajci neće moći biti junak, a da će s prvim iskopavanjima mitskih Turaka iz njegove halucinacije on sam, kao i njegovi sudionici, morati nestati s lica zemlje.
Skeleti u ormaru i leševi u bagerskim iskopinama
Izvršitelji genocida uvijek postupaju kao kriminalci, jer koliko im je važna akcija likvidacije toliko im je važna i akcija skrivanja likvidiranih. U genocidu, sama odluka o masovnoj likvidaciji zarobljenika ili zatočenika podrazumijeva drugu, jednako važnu odluku: o skrivanju likvidiranih, o uništavanju svih tragova masovnog istrebljenja. Nema odluke o izvršenju genocida bez svijesti o vlastitom zločinu, o sebi kao zločincima najgore vrste, jer već samo skrivanje pobijenih je potvrda jasne svijesti zločinaca o svome zločinu. Dakle, isti je obrazac kao i kod kriminalaca u detektivskim pričama Agathe Christie ili nekog drugog autora, gdje su leševi sklonjeni u škrinje, prtljažnike ili ormare, da bi se sam zločin zataškao.
A najgori zločin protiv čovječnosti traži gotovo planetarnu akciju skrivanja, kopanja i prekopavanja ogromnih površina Zemlje, za čije sagledavanje i otkrivanje ni ptičja perspektiva nije dovoljna, jer, kao što to potvrđuje slučaj genocida u Srebrenici, isprva su samo sateliti, samo snimci iz Zemljine orbite, mogli svjedočiti o zločinu. Akcija genocida je akcija skrivanja ogromnog broja leševa od očiju čitavog čovječanstva. Unaprijed osuđena na propast./HMS/
