 |
| Haris Suljević nakon obrane zicera |
Baš kao što djeluje među vratnicama Haris
Suljević jedan od ključnih kotača Izviđača koji ove sezone gazi na tri fronte,
je neposredan i srdačan, ugodan sugovornik na sportske i životne teme. Reklo bi
se čvrsto stoji na zemlji, svoje uspjehe smatra uspjesima ekipe, kaže „bitno je
kad ti suigrači pokriju slabiju stranu“. Dakle, ni traga od amerikaniziranog,
trendovskog, „hvalite me usta moja“.
Skoro dvosatni razgovor počesmo njegovim sportskim početcima, ali prvo
ističemo teme kojih se dotakosmo na kraju.
„Znam da mi nigdje neće biti lijepo kao
Ljubuškom, ali profesionalizam je neumoljiv. Doći će trenutak kad ću otići.
Imam djevojku iz Mostara, pita ona – što ćemo onda, ja kažem – skontat ćemo
nešto“, kaže Haris uz osmjeh pa onda pojašnjava kako se zaljubio u Ljubuški:
„Izviđač je mene doslovce čekao, nisam ja
briljirao prvu sezonu, negdje bi me potjerali nakon pola sezone, ali u klubu su
bili strpljivi i drago mi je što im se dobrim obranama odužujem. To je klub s
dušom, klub s budućnošću, vode ga ljudi koji ga vole. Da budem iskren kad sam
došao Čole (Toni Čolina bivši trener Izviđača), mi objašnjava neke stvari ja
shvaćam, ali trebala mi je godina dana da to u praksi posložim. Posebice bih
izdvojio Milana Tolića, trenera koji me doveo u Izviđač. On mi je više od
trenera, zna rukomet, prijatelj je i psiholog. Kad si uz njega siguran si da će
ti pomoći. Nije slučajno pozvan na kamp za vratare u Makarsku“, naglašava
Haris, reprezentativac Crne Gore, pa razlaže:
„Naš uspjesi nisu slučajni, mi smo u ovu
sezonu ušli s formiranim stilom igre, trener Džolić (Ivan) je to unaprijedio. Nismo
gubili vrijeme, ekipa je prošlogodišnja, otišao je Ivano Pavlović, a vratio se
ozlijeđeni Milan Vukšić. Za uspjehe u European cupu, zaslužno je i naše
prošlogodišnje iskustvo iz European League, odemo u Bukurešt i izgubimo od
Dinama 52:24! Čudimo se, je li to moguće? Jeste, ali to nam je bila važna
škola. Rukomet je ekipna igra protiv Haukara u Ljubuškom dobro je igrala cijela
ekipa, međutim neke stvari se ne vide. Na primjer Šaravanja je u prvih
petnaestak minuta napravio deset prekršaja, nije dao ni gola, međutim, otjerao
je njihove pucače na distancu, da je meni lakše braniti. To navodim kao primjer,
a na svakoj utakmici bude takvih situacija. Publika to ne vidi, ona pamti samo
obrane i golove, a mi koji smo u igri, sve osjećamo, svaki dobar potez, svaku
grešku…
 |
| Puna dvorana nosi |
-AEK, u subotu ste u Grčkoj?
-Jak i neugodan protivnik. Problem je što
imaju dva stila igre. U domaćem prvenstvu idu brzo, tečno, imaju brzu
tranziciju, u Europi imaju posve drugi stil igraju što se kaže na „siguricu“.
Neće biti lako s njima iskusni su to igrači imaju po 33, 34, 35 godina, a
golman Francuz Genty čak 43, a poznat je po tome što hvata „žive“ lopte. Malo
je Grka u sastavu, nekoliko Francuza, Portugalaca, tu je i Nijemac… Mi u Grčkoj
nemamo što izgubiti, rasterećeni smo osvajanjem naslova, vjerujem u našu dobru
igru i povoljan rezultat“.
U rodnom Mojkovcu na rijeci Tari, Haris kaže
da se posve slučajno „zaplivao“ rukometnim vodama.
„Rukomet je u moje vrijeme u Mojkovcu bio
sport broj jedan, naš klub, Mojkovac, je bio neugodan suparnik Lovćenu. Počeo
sam s trinaest godina, baš slučajno, na satu fizičkog stao sam na gol prof.
Vuko Braunović, trener mlađih uzrasta, je to pratio i po završetku sata pozove me na
trening. Tako se nađem među dječacima koji su već ozbiljno trenirali. Brzo sam
počeo braniti, ali ništa posebno. U prvu ekipu sam ušao s nepunih šesnaest
godina, cijelu jednu sezonu sam pomalo ulazio. Malo je to čudno, neki suigrači
su mi mogli biti roditelji, imali su više od trideset godina. Prijelomna je bila završnica kupa Crne Gore. Uđem u igru
i za deset minuta skinem nekoliko teških lopti, već sutra u finalu sam branio
cijelu utakmicu. Mojkovac je bio ozbiljan klub, kao i u Izviđaču treniralo je
puno mladih, ali razboli se Vlatko Rakočević koji je vodio klub i već iduće
sezone smo odustali od natjecanja.
 |
| Čestitke suigrača na uspješnoj obrani |
Poslije matičnog Mojkovca Haris seli u
Budvu, gdje ostaje pola sezone. Naredno odredište bio je Rudar iz Pljevalja.
„To je bila dobra mlada ekipa, tu sam proveo
dvije sezone. U to vrijeme Izviđač je tražio golmana, Milan Tolić nazove Gorana
Anđelića koji je branio u Izviđaču, pita ima li u Crnoj Gori neki vratar za
Izviđač, Goran predloži mene. Naravno, čuo sam za Izviđač, u stvari svatko tko
se ozbiljnije bavi rukometom zna za Izviđač. Tako stigoh u Ljubuški, nova
sredina, novi ljudi, nikog ne znam, nas trojica vratara Ivan Herceg, Marko Ševo
i ja. Početkom sezone Ševo ode, a umjesto njega Tolić, dovede Alihodžića iz
Visokog. Te prve sezone solidni smo bili, mislim drugi, treći, a onda smo
naredne sezone počeli osvajati naslove za sada stigli smo do tri u nizu, borimo
se za prolaz u finale jednog europskog natjecanja. Zadovoljan sam, dobro nam
ide, još kad nas ponese publika, ni jače ekipe nam se ne mogu suprotstaviti…“,
na kraju dodaje čovjek od kojeg će ovisiti mnogo toga u polufinalnim dvobojima
s AEK-om.
Tekst: Dušan Musa
Foto: Arhiva RK Izviđač
 |
| Igraju na tri fronte ekipa Izviđača |